Poseban krug pakla za emocionalno nedostupne osobe

Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih.

Svaka dva ili tri vikenda putovala sam u drugi grad samo da budemo zajedno. Nije mi bilo teško prijeći gotovo 300 kilometara zbog dana i pol maženja i ljubljenja. Bili smo sretni. Opušteni. I živjeli smo za te vikende u Zagrebu i Osijeku.

Kada smo se, nakon više od godinu i pol, smjestili u istom gradu, bilo je lakše jer se konačno nismo razdvajali. Nakon toga sam mislila da je veza na daljinu nešto grozno i da si to više nikad u životu neću priuštiti. Ali nije tako bilo, još par puta mi se dogodila razlika u kilometrima i veza na daljinu. Imaju ti kilometri svoje prednosti, a nisu ni najgore što mi se može dogoditi.

Godinama kasnije, shvaćam da je puno gora udaljenost u nekom drugom smislu. Netko može biti udaljen tisućama kilometara i biti ti najbliže ikad, a neki sjede pored tebe, doslovno se dodirujete ramenima i bokovima, a ne možete si biti udaljeniji nego što jeste.

Doživjela sam i to, ne jednom. Bila sam ja daleko, a bio je i taj netko daleko, iako smo, recimo, u tom trenutku spavali u istom krevetu.

Ta bol je grozna. Jer nitko nije ništa krivo učinio, jednostavno se tako dogodi. Odlutamo ili se nismo ni pronašli na početku nego nam je početna zaljubljenost sve prikrila.

Neki dan mi je prijatelj napisao da za emocionalno nedostupne osobe postoji poseban krug pakla, ali da su, ironično, te iste osobe zbog toga već odavno u nekom svom paklu.

Nisam se mogla više složiti s tom izjavom jer emocionalno nedostupne osobe su stvarno nešto što treba izbjegavati u širokom luku. Užasno je ponižavajuće, znam iz iskustva, kad se trudiš oko nekoga tko je odlučio biti daleko i biti nedostupan. Možda samo za tebe, a možda i za sve, uključujući i sebe samog.

Ne dogodi se ništa konkretno, nema razočaranja, nema nekog konflikta ili trenutka kad sve eksplodira, nema ni krivca jer jednako ste krivi i vi koji svjesno ganjate nekog nedostupnog i oni koji su svjesno nedostupni.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Blogledalo (@blogledalo)

I ne možeš ništa. Niti čekanje ne pomaže jer tako samo produbljuješ ranu i vrijeme oporavka nakon saznanja da jednostavno nisi ta osoba koju netko treba. Ništa osobno niti ništa loše, samo ono… Makni mi se iz života jer si mi nepotreban ili nepotrebna.

A ti bi tom nekom htio biti potreban poput vode i zraka, da prevali kilometre bez obzira koliko ih je među vama, da prekine sve spone s prošlošću i okrene se zajedničkoj budućnosti… U stanju si progutati baš veliko govno ne bi li se situacija promijenila i osoba za kojom veneš postala dostupna, da ti njoj ili njemu postaneš smisao buđenja i da razvlači osmijeh na samu pomisao na tebe.

Ali… Ne ide. Možeš se postaviti na trepavice, progutati uz kantu govana serviranih od emocionalno nedostupne osobe još jednu kantu istih, ali ovaj put serviranih od ljudi koji te vole i cijene i žele ti pomoći da se izvučeš iz tog začaranog kruga.

I opet je teško jer znaš da nisi ništa krivo napravio i nemaš koga okriviti. Braniš se, pišeš neki zamišljeni scenarij, maštaš kako bi bilo da tih kilometara nema. I znaš da bi bilo odlično, najbolje moguće, jednako kao što znaš da je sve to samo iluzija.

Prođu tjedni i mjeseci, tvoj imaginarni scenarij već ima na stotine stranica pa se jedno jutro samo probudiš i shvatiš da je dosta i da ti se više ne pišu bajke. Prije ili kasnije dođe ti do mozga da dani prolaze dok ti gajiš lažne nade. Gledaš u drugima ono što bi želio imati s nekim, veneš, žaluješ, srozavaš se, a za koga? Za osobu koja te ne želi toliko koliko i ti nju?

Nitko nije vrijedan tvog čekanja i ponižavanja. Čuješ li? Baš nitko.

Sve i da je najpametnija, najzabavnija i najljepša osoba na svijetu, ako je emocionalno nedostupna s vremenom postaje ružna i dosadna. Jer se ponavlja. Razgovori i izgovori su uvijek isti. Poljupci i dodiri su isti. Bez promjena, bez novosti i naznaka da ide na bolje ili na gore.

Neka siva zona u kojoj nisi sam, ali si najusamljeniji do sad. Sjedi pored tebe, dira te, ljubi te, tu je, a opet nije. I svakim novim poljupcem i danom od tebe je ta osoba sve dalja i dalja i dovodi te do potpunog gubitka tvoje zainteresiranosti.

Ljubav koju si nekad osjećao sad je zamijenila nelagoda kad ste zajedno ili kad komunicirate, smeta ti jednako kao što ti smeta čarapa koja ti sklizne s pete pa se nagužva u cipeli. Tamo je i nije ti hladno, ali nije kako treba i onda bolje da je nema.

Emocionalno nedostupne osobe jesu u svom paklu, ali ne moraju u tom paklu imati tvoje društvo. Neka njima njihov pakao, tebi nije tamo mjesto.

I zato ću uvijek to reći, nakon lekcija iz života:

“Radije sam/a nego usamljen/a u paru.”

Do idućeg puta, zaslužuješ biti neusamljen. Sam sa sobom ili u paru, ali neusamljen.

Zagrljaj,

A.