Ne znam što je Dan žena, ali znam što on nije.

Ne mogu, a da se danas ne sjetim pokojne Milice, svoje prve susjede koja nikad nije vidjela more. Jednom se vozila s obitelji u neko mjesto na obali, iz rodne BiH u Dalmaciju, ali ona nije niti jednom za svog života vidjela more.

Nema te, a tu si više nego ikad

I dalje mi nije jasno kako sam tu, u ovom našem stanu, a ti nećeš otključati vrata i ući. Promijenila sam skoro sve u stanu, bacila većinu starih stvari, tvoje odjeće gotovo da više nema…

O(t)pusti, prihvati, bit će(š) dobro.

Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje. Naravno, ne želim da mi tako bude nauštrb drugih, njihovog zdravlja i globalne ekonomije, ali meni paše ovaj usporeniji tempo.

Svijet se ne šali s nama, uozbiljite se.

Jedna od stvari koje sam si dugo priželjkivala, a nisu bile moguće s obzirom na način života, posao i obaveze je da idem ranije spavati i da se ranije budim.

Ovo nije samo prvi snijeg nego je prvo sve

Sniježi. Prvi put ove zime.

Onaj pršić koji ti samo gladi lice, golica ga kao kapljice rose i nama koji nosimo naočale pada po naočalama taman toliko da ih svakih nekoliko koraka moramo obrisati.

Ne znam što odgovoriti na “Kako si?”

Ako unazad desetak dana nisam barem sto puta odgovorila na pitanje “Kako si?” nisam ni jednom. A na mnoga ista ili slična pitanja nisam odgovorila jer jednostavno nisam stigla ili imala snage više odgovarati.

Stigli smo si reći “Volim te!”

Tata,

Otkako te nema sjećam se samo lijepih stvari. Mirisa tvoje kože, zvuka tvog smijeha, boje tvog glasa.

Page 1 of 20

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén