Skupljalo se svašta. Dobro i loše, novo i staro, ali skupljalo se godinama. Sve do trenutka kad sam se polusvjesna krajem 11. mjeseca 2011. godine popela na rub balkona na trećem katu i probala baciti dolje među parkirane aute. Ne znam što se dogodilo tih nekoliko trenutaka između poslanog SMS-a tadašnjem dečku i mog povratka u krevet te noći, ali znam što se sve događalo kasnije i zahvaljujući tome saznala sam i što mi se događalo prije.
Autor: blogledalo Page 1 of 19
Kažu, dobro je isplakati se s vremena na vrijeme. I sama sam pobornik te vrste čišćenja, ne zanima me što itko na to kaže jer stvarno ti često bude bolje nakon što pročistiš te suzne kanale. I opet sam se zeznula.
Iz veze u vezu u drami sam po jednom pitanju, doslovno nikako na zelenu granu s njim(a). A to pitanje glasi: što gledati od filmova ili serija kad ste dvoje? Čak se lakše dogovorimo oko jela (a svi znamo koliko je to teška kategorija), putovanja, koncerata, financija, ali ovo svaki put postaje sve gore. Sa svima.
Počelo je. Ono najljepše doba u Zagrebu. Kad navečer možeš šetati, voziti bicikl, rolati se, ma možeš se kretati u gotovo svim smjerovima i na sve načine, a nije ti vruće i nema (puno) ljudi.
Nisam neki tip od sjedenja po kavama s frendicama, ali „za mir u kući” odradim to jednom do dvaput tjedno. Tako sam i sjela s Tihanom na kavu, da čujem što ima novoga, kako ljubav, posao, zdravlje… Nebitno kojim redoslijedom.
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Pitaju me. Gotovo svakodnevno pitaju me uvijek isto, ali na drugačije načine. Pitaju me da kako to da idem na terapiju.
