Koju minutu nakon tri popodne čujem korake dvije i pomoćne treće noge. Svakoga dana u otprilike isto vrijeme. Ne vidim tko je, ali čujem mu godine i tu treću, najtanju nogu.
Autor: blogledalo Page 1 of 20
I prošle su te neke nedaće koje su nas sve globalno morile. Prošle su ili tek prolaze.
Proći će i ove novonastale i one koje će se kasnije dogoditi, a dogodit će se. Kako bi jedan, od mene puno bolji pisac, rekao: “I to će proći.”.
Zbilja hoće, ma koliko se čini da neće.
Ne mogu, a da se danas ne sjetim pokojne Milice, svoje prve susjede koja nikad nije vidjela more. Jednom se vozila s obitelji u neko mjesto na obali, iz rodne BiH u Dalmaciju, ali ona nije niti jednom za svog života vidjela more.
I dalje mi nije jasno kako sam tu, u ovom našem stanu, a ti nećeš otključati vrata i ući. Promijenila sam skoro sve u stanu, bacila većinu starih stvari, tvoje odjeće gotovo da više nema…
Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje. Naravno, ne želim da mi tako bude nauštrb drugih, njihovog zdravlja i globalne ekonomije, ali meni paše ovaj usporeniji tempo.
Jedna od stvari koje sam si dugo priželjkivala, a nisu bile moguće s obzirom na način života, posao i obaveze je da idem ranije spavati i da se ranije budim.
Sniježi. Prvi put ove zime.
Onaj pršić koji ti samo gladi lice, golica ga kao kapljice rose i nama koji nosimo naočale pada po naočalama taman toliko da ih svakih nekoliko koraka moramo obrisati.