Počelo je. Ono najljepše doba u Zagrebu. Kad navečer možeš šetati, voziti bicikl, rolati se, ma možeš se kretati u gotovo svim smjerovima i na sve načine, a nije ti vruće i nema (puno) ljudi.
Autor: blogledalo Page 1 of 18
Nisam neki tip od sjedenja po kavama s frendicama, ali „za mir u kući” odradim to jednom do dvaput tjedno. Tako sam i sjela s Tihanom na kavu, da čujem što ima novoga, kako ljubav, posao, zdravlje… Nebitno kojim redoslijedom.
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Pitaju me. Gotovo svakodnevno pitaju me uvijek isto, ali na drugačije načine. Pitaju me da kako to da idem na terapiju.
Nemam puno svojih fotografija iz srednje škole. Nemam ih općenito, jer nisu bila vremena kao sada kad sve živo snimamo, ali i zato jer se nisam voljela snimati. Jedan od najstresnijih dana u školskoj godini bilo mi je ono grupno razredno fotografiranje.
Ne sjećam se točnog datuma kad sam postala dio internet zajednice otvorivši profil na fejsu. Znam otprilike koja je godina bila, ali doba godine i što sam u tom trenutku radila nije mi baš kristalno jasno.
Sjedimo jučer, na kavi, frendica i ja. U centru Zagreba. U razmaku od svega par minuta do našeg stola došlo je prositi dvoje ljudi.
