NOVO

Možemo li “biti tu” jedni za druge?

Napisala sam “Tu sam.”, samo to. Ni trepnula nisam pišući tih pet slova s razmakom nasred puta do točke. Svim svojim nesvjesnim bićem vjerovala sam u te riječi čak i dugo nakon što sam ih poslala. Zbilja jesam tu i zbilja želim biti tu za tu svoju vojsku ljudi. Ne krijem im to, svjesni su toga i nerijetko to iskorištavaju. Pritom ne mislim ništa loše glagolom iskorištavati jer sam im se sama ponudila da me iskoriste, da uzmu to što im nudim, da budem tu i kad grmi i kad je sunčano.

Danima kasnije to moje “Tu sam” krenulo me moriti. Jesam li? Zbilja, jesam li svjesno tu za druge? Svi bismo mi htjeli biti podrška. Nekad više, a nekad manje, ali u suštini volimo biti podrška svojim ljudima i volimo tu istu podršku dobivati nazad. Kad je našima teško, volimo nositi dio njihovog tereta i isto očekujemo od njih. Ali, koliko je toga stvarno iskreno? Koliko smo svjesni vlastitih granica i mogućnosti? Koliko je uopće moguće uvijek biti nekome podrška?

Zašto mi je sve to palo na pamet i zašto me već danima muči to moje “Tu sam” leži u činjenici da postoji jedna osoba za koju bi trebalo biti tu uvijek i stalno, bez obzira na vanjske faktore i život koji se ne prestaje događati. Ta je osoba potrebitija za tom podrškom više od svih naših, bližih i daljih.

Pogađate, ta je osoba u nama, tj. ona smo mi sami. Pružiti podršku drugima, onako nesebično, a da nismo namirili sebe i to biće koje čuči u nama od prve sekunde je dugoročno nemoguće. Sigurno se neko vrijeme možemo trgati oko drugih, dizati ih i brisati im suze, slaviti s njima uspjehe, ali ako onaj mali ja ostane zakinut za autopodršku dolazi do pucanja i kompletne nemogućnosti pružanja podrške ikome pa i sebi samima.

Počnemo sumnjati u sebe i baš sve što smo za života postigli, ne vjerujemo drugima kad nam kažu neku lijepu riječ, kad nas pohvale, kad nas zagrle… Ne vjerujemo im ni kad nam kažu da su tu za nas jer osjećamo da nikad nisu bili iako vrlo vjerojatno jesu, barem neki od njih.

Prolaze tjedni prije nego nam na mjesto sjeda činjenica da nismo sami na svijetu i da nismo najneuspješniji. Da imamo same sebe i da si možemo dati i podršku i pohvalu i da to itekako vrijedi. Da trebamo vjerovati kad nas netko iskreno zagrli i da riječi koje su nam upućene zbilja stoje. Da uspjeh nije izostao nego ga mi trenutno ne vidimo. Sreća koju vidimo kod drugih nije samo njihova i može se i mora dogoditi i nama. Uvjerenje da smo rođeni i da ćemo umrijeti nesretni nije istinito nego ideja koja nam hrani one najstrašnije emocije poput usamljenosti, tuge i tjeskobe.

Sve to jer nemamo podršku i hodamo svijetom mišlju da ju ni ne zaslužujemo. Podršku koju trebamo i želimo vjerojatno ne bismo nikad ni izgubili da smo je pravovremeno dobili, u najranijoj i najranjivijoj dobi.

A ja toga nisam imala gotovo uopće. Ono malo što jesam izgubila sam vrlo rano, a na to sjećanje na podršku i ponos natovarila brige, stresove i golo preživljavanje. Tek kasnije svega toga postaneš svjestan, naravno, ako uopće budeš od volje i u mogućnosti da si osvijestiš gdje je i kad nastao razdor između tebe i tvog unutarnjeg tebe.

I zato ću, svjesna da prečesto nisam tu ni za sebe, triput razmisliti prije nego pošaljem poruku koja se od mene očekuje. Nije to ni sebično ni bezobrazno već nužno kako bih preživjela i nadobila se u tolikoj mjeri da zbilja mogu biti tu za nekoga.

U međuvremenu ću se vraćati sebi, grliti se i reći si da nisam neuspješna, sama i prokleto prestravljena. Ako treba reći ću si to i po sto puta dnevno sve dok se ne dobijem i dok ne budem tu za sebe.

Do idućeg puta, budite tu sa sobom.

Zagrljaj,

A.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blogledalo.com