“Molim te, neka ostane među nama.” – napisala sam joj.
“Jer me sram.” – dodala sam prije nego je išta stigla napisati.
“Zašto te sram?” – pitala me.
“Zato jer je sve ovako kako je na slici. Ružno, neuredno i prljavo.”
Oznaka: obitelj Page 1 of 2
Zamolio me jučer: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj djevojčici…”
Pitali su me nedavno, javno i pred publikom, koji je moj san. Naravno, nema ih malo, ali kao iz puške sam izjavila: “Biti mama.”
Nazove me jučer. Standardno naše vrijeme, oko pola 11 prije podne. Još ne stignem ništa reći, a već zna da nešto nije u redu. Ne znam kako to uspijeva ali prema boji mog “Halo” s druge strane telefona, brzini mojih odgovora, pauzama u razgovoru, ma gdje god ja bila ona zna što je i kako je. Mama.
Skoro svake nedjelje bili smo kod njegovih na ručku. Svaki put manje-više isti jelovnik. Isti ljudi i tanjuri. Identični razgovori i teme. I sve gori osjećaj nepripadanja u želucu.
Srušili su cedar danas. Moj plavi cedar koji pratim već dvadesetak godina. Susjed dvije kuće dalje je isto danas rušio drveće pa su moji uskočili i iskoristili priliku da maknu i to s dnevnog reda. Prevelik je bio, bilo je ili on ili kuća.
Na puno toga u životu se ne mogu naviknuti. Na nepravdu, na bolesti, na određena pravila, modu, neke ljude i zanimanja… Svejedno ih, teškom mukom, mogu prihvatiti jer shvaćam (ide to i s godinama) da ne mogu promijeniti baš cijeli svijet.