-
Možemo li “biti tu” jedni za druge?
Napisala sam “Tu sam.”, samo to. Ni trepnula nisam pišući tih pet slova s razmakom nasred puta do točke. Svim svojim nesvjesnim bićem vjerovala sam u te riječi čak i dugo nakon što sam ih poslala. Zbilja jesam tu i zbilja želim biti tu za tu svoju vojsku ljudi. Ne krijem im to, svjesni su toga i nerijetko to iskorištavaju. Pritom ne mislim ništa loše glagolom iskorištavati jer sam im se sama ponudila da me iskoriste, da uzmu to što im nudim, da budem tu i kad grmi i kad je sunčano.
-
Pomozi sirotu na svoju sramotu? Ne, hvala.
“Molim te, neka ostane među nama.” – napisala sam joj. “Jer me sram.” – dodala sam prije nego je išta stigla napisati. “Zašto te sram?” – pitala me. “Zato jer je sve ovako kako je na slici. Ružno, neuredno i prljavo.”
-
Draga moja djevojčice, ovako želim da bude kad nam dođeš
Zamolio me jučer: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj djevojčici…”