Pomozi sirotu na svoju sramotu? Ne, hvala.

“Molim te, neka ostane među nama.” – napisala sam joj.

“Jer me sram.” – dodala sam prije nego je išta stigla napisati.

“Zašto te sram?” – pitala me.

“Zato jer je sve ovako kako je na slici. Ružno, neuredno i prljavo.”

“Ali, Ana, kakve ti veze imaš s nečijim svjesnim odabirom?”

Shvatila sam što me pita. Znala sam, kao i puno puta do tada, da je u pravu, ali taj osjećaj srama nisam mogla tako lako ugasiti.

Je li to bilo zato što s tim osjećajem živim otkako znam za sebe ili je sad samo dodatno potenciran novonastalom situacijom, nije mi bilo poznato. I evo, već mjesec dana pokušavam izbaciti, uz sve ostalo, iz sebe taj osjećaj srama zbog nečijeg svjesnog odabira.

Svjesni odabir, izbor ili odluka, ili bilo koji drugi sinonim je baš to što same riječi kažu, a najbitnije u cijeloj priči je da je netko drugi, dakle ne ja ili ti, donio tu odluku odnosno nešto svjesno odabrao.

Znaš ono kad se negdje spomene osjećaj susramlja jer je, primjerice ,predsjednik ili netko izabran od većine blebnuo neku glupost, poljubio pehar pred svima na svijetu, osramotio sebe, a samim time i sve svoje birače odnosno ljude koje na neki način zastupa? Tako se i ja često osjećam, posramljeno jer taj netko živi kako živi. Bilo da se radi o nekome tko mi je nekad značio najviše na svijetu pa sad hoda gradom nalik prosjaku i živi u svinjcu ili da se radi o nekom drugom tko mi je prošao kroz život i srce, ali su nas životni putevi razdvojili.

Možda čak i nisu putevi ti koji su nas razdvojili nego stavovi i način života. Naši svjesni odabiri.

Kao što sam svjesno odabrala da ću živjeti kako živim, tako je i ta neka osoba iz moje prošlosti svjesno odabrala da će većinu života provesti pod utjecajem droge ili alkohola, ili će svjesno povraćati sve što pojede, zanemarivati sebe i odbijati pomoć. I ja tu, svjesno ili nesvjesno, ne mogu ništa.

Pomoć sam ponudila i bila je odbijena ne jednom. Molila sam, plakala i preklinjala, ali kad se netko odluči, makar to bilo i autodestruktivno, za ono što mu najviše odgovara nema nazad ma koliko se ja trudila.

I mogu se gristi, osjećati krivnju i sram, ali ta osoba i dalje živi kako živi. Slagala se ja ili ne s nečijim odabirom nema razloga da se žderem ni zbog čega. Bio to neki bivši, nekadašnja najbolja prijateljica, obitelj, susjed, gradonačelnik grada u kojem živim, ja nisam svi ti ljudi i nisam stajala iza njihovih odluka i postupaka.

Kao što nisu ni oni iza mojih. Tom analogijom, niti oni se ne bi trebali osjećati posramljenima zbog nečijeg tuđeg odabira.

Gledaj svoja posla, da. Pogotovo ako ta tuđa posla ne štete tebi dragim ljudima i tebi. Netko želi živjeti u prljavom, odbija ići doktoru, ne želi prihvatiti pomoć i liječiti se? Neka ju/ga. Odabrali su tako i ne možeš ništa. Uostalom, zašto bismo i trebali išta drugo osim brinuti za sebe i za one do kojih nam je stalo, a nisu svjesni ili sposobni donositi vlastite odluke?

Proći ćeš ulicom i s druge strane će proći netko kome si nekad kuhala čajeve i brinula oko kilaže, jer ima problema s oticanjem nogu. Vidjet ćeš da je povratio kile i sve loše navike. Ali ti s time (više) nemaš ništa.

Čut ćeš da je opet u dugovima do grla, da ne zna s novcem i da živi kao u štali. Nije tvoja briga da ti čistiš njegov život, brineš o financijama i stanu.

Saznat ćeš da ti je frendica opet s tipom koji ju je prije par mjeseci premlatio. Vratila mu se jer mu vjeruje, a sve tvoje riječi koje si joj u međuvremenu na tu temu rekla očito su odletjele u vjetar.

Znaš da će ti se vrlo vjerojatno za koji mjesec opet javiti uplakana i pretučena, da će ti reći da si bila u pravu, ali do tada ne možeš ništa jer… Svjesno je odabrala vratiti se budali.

Možeš posuditi novac da bi netko izašao iz dugova, ali uzalud jer će prvom prilikom pogriješiti i opet se zadužiti, a samim time i tebe.

Slobodno otiđi nekome u stan, počisti i poliži sve podove i prozore, neka stan blista više nego što je tvoj stan ikad blistao. Stavi svoj život (ali i svoj stan) na čekanje. Da toj osobi bude lijepo i da tebi bude lakše jer si nekome pomogao da urednije živi. Za dva tjedna stan ili kuća će izgledati gore nego što je ikad izgledao.

Znaš da će biti tako jer već si čistila, spašavala, čupala iz veza i stanova, posuđivala novac, zvala ljude da pomognu, napravila nešto. I opet ništa.

Pa osjećaš to susramlje ne zato što je taj netko (obitelj, prijatelj ili prijateljica) svjesno opet posustao i samim time se manje ili više glasno nasmijao na sve tvoje oblike pomoći.

Ljudi svjesno odabiru kako će im stan, tijelo i život izgledati. I svjesno odabiru kome će se u lice nasmijati.

Ne sramim se ja nekog ili nečijeg odabira nego se sramim što sam ikad imala posla s nekim ljudima. Ali jesam, prošlost ne mogu ni ne trebam promijeniti, a sram zbog prošlosti uništava moju sadašnjost i prijeti mojoj budućnosti.

A na to nitko, ma kako i koliko mi nekada bili povezani, nema pravo.

Do idućeg puta, brini za svoje svjesne odabire i odluke. Svjesno odaberi da ćeš živjeti bez susramlja.

Zagrljaj,

A.

 

Previous

Više ne bježim i ne tražim prečace

Next

Stigli smo si reći “Volim te!”

1 Comment

  1. Ana

    Draga Ana,

    Hvala ti na ovom tekstu. Ponekad imam grižnju savjesti ako nemam sindrom “susramlja” i pitam se: da li to znaci da mi vise nije stalo? Naravno da ne….Tvoj tekst je dao jasne odgovore i lakše se dise!

    Pozdrav, Ana

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén