Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
Oznaka: ljubav Page 1 of 4
Zamolio me jučer: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj djevojčici…”
Čekam u redu prošli tjedan. Ništa posebno, jedan od onih redova u državnim službama za koje znaš da dolaziš pred kraj radnog vremena kako bi red bio što kraći, a ti izgubio što manje vremena i živaca. Situacija 5 do 12, skoro. Pozvali su me da je uskoro moj red, stojim ispred vrata, samo što nisam, a u tom trenu ulazi žena od kojih 60-ak godina, isprepadana i viče neko muško ime.
Pitali su me nedavno, javno i pred publikom, koji je moj san. Naravno, nema ih malo, ali kao iz puške sam izjavila: “Biti mama.”
Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
Ima tih dana kad se osjećam najusamljenija na svijetu. Kažem si da je to normalno jer moraš imati i takve dane ili barem trenutke. Onda cijeniš one dane kad si okružen ljudima koje voliš i poštuješ.
Možda se ne bi na prvu reklo, čitajući moje (pogotovo novije) tekstove, ali zahvalna sam što sam svoj obrambeni sustav pronašla u humoru i sarkazmu. Ne jednom me upravo taj humor iščupao iz najdubljih crnila i ništavila i spasio da ne potonem do kraja. Da ne dam životu da me i ižvače i ispljune, dovoljno je samo potonje.
