Mislim da je to bilo u ljeto 2017. Moguće je da sam tu priču već negdje spomenula/napisala, ali sad izlazi na površinu bolnije nego onda kad se dogodila.
Oznaka: ljubav Page 1 of 5
Kako vrijeme odmiče vidim da nas ima toliko vrsta da bi se doslovno knjige mogle napisati. Da, o vrstama ljudi. Ne mislim na boju, veličinu, spol ili nešto što je oku vidljivo nego na karakternu crtu koju osjetiš na vlastitoj koži.
Plače. Jeca. Pokušavam je smiriti. Opet nije uspjela. Po ne znam koji put unazad nekoliko godina opet nije zadovoljila sebe i ostala je prazna. I opet se, ovaj put više nego ikad prije, stavila na zadnje mjesto. Toliko nije mislila na sebe da je platila zdravljem.
Jedna od najvećih laži kojom se muškarci tješe je ona da nije bitno koliko je velik nego kako ga koristiš. Ženi koja je to prva rekla valjalo bi zalijepiti šamarčinu jer je zeznula sve nas kasnije koje smo dobile razne isprike nakon lošeg performansa.
Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
Zamolio me jučer: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj djevojčici…”
Čekam u redu prošli tjedan. Ništa posebno, jedan od onih redova u državnim službama za koje znaš da dolaziš pred kraj radnog vremena kako bi red bio što kraći, a ti izgubio što manje vremena i živaca. Situacija 5 do 12, skoro. Pozvali su me da je uskoro moj red, stojim ispred vrata, samo što nisam, a u tom trenu ulazi žena od kojih 60-ak godina, isprepadana i viče neko muško ime.
