Bila je nedjelja, prije desetak dana, u vrijeme ručka. Htjela sam van, u prirodu, ali da je što manje ljudi, buke i distraktora. Odlučila sam se za groblje i nisam pogriješila. Da, nije priroda, ali odlazak u Maksimir je prečesto u to vrijeme nešto kaotično s previše buke i ljudi pa mi samo skače anksioznost.
Na groblju nije bilo gotovo nikog od živih, u skoro dva sata šetnje vidjela sam možda desetak ljudi i jako puno stabala. Pomislila sam kako je više stabala među mrtvima nego među živima. Valjda da duše imaju gdje uživati i disati svježi zrak. Svaki put se izgubim i koristim tražilicu, ali ne smeta mi, uvijek dođem bez plana i programa, a višak koraka i minuta na suncu su meni samo plus. Kako sam se približavala grobu koji sam tražila, oko mene doslovno nikog živog, čula sam pjesmu koju poznajem. Idilična scena, sunčano vrijeme, bistro nebo, ugodna temperatura, groblje i u krošnjama zvuk pjesme The Plattersa Only You. U prvi mah nisam vidjela odakle pjesma svira.
Približivši se još spazila sam lijepu i uređenu ženu (godine ne znam, nešto starija od mene) kako s mobitela pušta u smjeru nekog groba tu pjesmu, pjeva je iz sveg glasa u istom smjeru i lagano se ljuljka u ritmu. Kakva scena, pomislih. Nisam je htjela smetati ni previše gledati jer sam htjela da ima svoju privatnost u svojoj boli i tuzi, no igrom slučaja grob na koji sam išla bio je svega nekoliko mjesta udaljen. Pjevala je i ljuljkala se bez prestanka, nakon Only You pustila je još nekoliko pjesama sličnog stila i razdoblja, čime zaključih da je vjerojatno recentno izgubila majku i da je sad, u vrijeme nedjeljnog ručka došla njoj praviti društvo kao što su nekad nakon ili za vrijeme ručka slušale tu istu glazbu. Nisam gledala grob ni je li svježe otkopan, koliko je cvijeća, no nije ni bitno jer tuga za voljenima može biti friška i godinama nakon što su otišli.
Bila je prekrasna u svoj tuzi i u rečenicama koje je upućivala prema kamenu. Nabrajala joj je, dok sam ja čistila „svoj” grob, sve ono čega više nema otkako je otišla (možda je bila baka, majka ili sestra, ali obraćala se Njoj).
Jedna rečenica mi se posebno urezala:
„Nema više tog prekrasnog svijeta koji si poznavala!”.
Svoje sam završila, kako sam se udaljavala putem idućeg groba koji sam htjela obići čula sam muziku koja je i dalje bila u krošnjama i počela razmišljati o svemu što sam vidjela i čula, od Only You do nepostojanja prekrasnog svijeta kakav je bio za nečijeg života. Iako tužna scena, meni je bila prekrasna i sjećat ću je se dok sam živa, a unazad desetak dana barem toliko sam puta poslušala i Only You.
Nerijetko mi znaju reći da svjedočim filmskim scenama u svakodnevnom životu, i iako je ova svakako bila filmska, mislim da to ni ovaj put nije bilo samo do mene. Naime, filmske i slične scene su svugdje oko nas ako ih želimo i znamo vidjeti. Davnih sam dana shvatila da je jedna od mojih jačih osobina da promatram svijet i ljude oko sebe i da mi to dođe prirodno. Kad zatvorim oči, vidim sve što je na sebi nosila ta žena koja je pjevala onoj koja ju je svojim odlaskom ranila, a u ušima čujem soundtrack prizora.
Došla sam na groblje, između ostalog, jer sam i ja ta koja se zadnjih tjedana bori s tugom i boli zbog nečijeg odlaska. No, iako potpuno rastvorenog srca, neki bi rekli i otvorenog prijeloma istog, hodam i u drugim, nešto ljepšim smjerovima, skupljam korake i pokušavam vidjeti nešto lijepo u tuzi koja je sveprisutna. Zato sam se, sigurna sam, i našla baš tada na tom mjestu da mi ta žena pokaže da tuga može biti lijepa i kreativna.
Da, odvratno je bolno kad nas napuste oni koje smo najviše voljeli, ostavivši nas, u našim mislima, nezaštićene i u manje lijepom svijetu nego što je bio dok su bili s nama. No jednako tako, istom je jačinom prekrasno što su bili dio našeg života i učinili ga, barem za taj period dok su s nama, prekrasnim. I za time žalujemo, ne toliko za tijelima i zagrljajima koliko za onime kako smo se osjećali pored nekog, kakav je taj naš zajednički svijet bio, jer sam svijet se realno nije promijenio.
Tugujemo za svime što smo zajedno prošli istovremeno se radujući tim uspomenama i bivajući zahvalni što ih uopće imamo jer mnogi nemaju niti to, uspomene. Teško je pomiriti tu odvratnost i spoznaju da nema nazad, a opet ljepotu koju smo s nekime svakodnevno imali i gledali. Ljepotu života koju smo živjeli, ljubav koju smo kako davali tako i dobivali.
Tuga nema rok trajanja ni svoj linearan slijed, ona je jednostavno tu i kod svakog se manifestira drugačije. Neki pjevamo u smjeru nadgrobnih spomenika, drugi palimo svijeće, treći pišemo, četvrti snimamo jedno te isti zalazak sunca s jedno te istog balkona svako jutro i svaku večer, peti hodamo besciljno s urnom oko vrata. Neki od nas radimo sve to i onda još i spavamo po trinaestak sati. Nekad je tuga tiha, nekad se vrišti, a nekad se pjeva Only You. Nema pravila niti dobrog ili lošeg jer se i nju, kao i svaku emociju treba pustiti i osjetiti.
Prvi put u svom životu dajem tuzi da izađe van i za sobom povlači i druge sakupljene tuge koje nemaju veze sa njegovim odlaskom. Ne zaustavljam ni plač ni vrisak ako za njima imam potrebu jer umorna sam od suzdržavanja desetljećima i od „nije mi ništa” jer mi jest, tužna sam do granice fizičke boli, jesam dobro, mogu funkcionirati, ali kad radno vrijeme završi i obaveze popuste, tugujem. Moje su misli na nekom drugom, ljepšem mjestu, u svijetu koji sam sa njim poznavala. Dajem si sad za pravo biti tako jer znam da to neće zauvijek trajati i da će i ovo proći i da će ostati uspomene kojih ću se rado sjećati i da ću opet pjevati i plesati, možda čak i na Only You.
Do idućeg puta, ne bojte se svojih emocija, čak ni tuge.
Zagrljaj,
A.
