Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih. Svaka dva ili tri vikenda putovala sam u drugi grad samo da budemo zajedno. Nije mi bilo teško prijeći gotovo 300 kilometara zbog dana i pol maženja i ljubljenja. Bili smo sretni. Opušteni. I […]
Koliko često ručaš? A koliko često hodaš?
Koju minutu nakon tri popodne čujem korake dvije i pomoćne treće noge. Svakoga dana u otprilike isto vrijeme. Ne vidim tko je, ali čujem mu godine i tu treću, najtanju nogu.
A što ako padneš? Onda malo odmoriš.
I prošle su te neke nedaće koje su nas sve globalno morile. Prošle su ili tek prolaze. Proći će i ove novonastale i one koje će se kasnije dogoditi, a dogodit će se. Kako bi jedan, od mene puno bolji pisac, rekao: “I to će proći.”. Zbilja hoće, ma koliko se čini da neće.
Ne znam što je Dan žena, ali znam što on nije.
Ne mogu, a da se danas ne sjetim pokojne Milice, svoje prve susjede koja nikad nije vidjela more. Jednom se vozila s obitelji u neko mjesto na obali, iz rodne BiH u Dalmaciju, ali ona nije niti jednom za svog života vidjela more.
Nema te, a tu si više nego ikad
I dalje mi nije jasno kako sam tu, u ovom našem stanu, a ti nećeš otključati vrata i ući. Promijenila sam skoro sve u stanu, bacila većinu starih stvari, tvoje odjeće gotovo da više nema…
O(t)pusti, prihvati, bit će(š) dobro.
Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje. Naravno, ne želim da mi tako bude nauštrb drugih, njihovog zdravlja i globalne ekonomije, ali […]