Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje. Naravno, ne želim da mi tako bude nauštrb drugih, njihovog zdravlja i globalne ekonomije, ali meni paše ovaj usporeniji tempo.
Kategorija: S LOLE Page 1 of 4
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
Pitaju me. Gotovo svakodnevno pitaju me uvijek isto, ali na drugačije načine. Pitaju me da kako to da idem na terapiju.
Da mogu vratiti novac koji sam u gimnaziji potrošila na instrukcije iz matematike, sad bih imala za jedno lijepo putovanje. Ali, ne mogu, položila sam sve i maturirala. Utvaram si da je tako bolje za mene.
Zamolio me jučer: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj djevojčici…”
Od prošlog tjedna moj život je postao super. Nisam dobila na lutriji, fakultet mi je i dalje u statusu quo, i dalje sam nezaposlena, nemam super tijelo kakvo bih htjela imati, u obitelji imam nekoliko ozbiljno bolesnih ljudi, još uvijek sam podstanarka i muku mučim sa svojim spavanjem. Ali moj je život super.
Ima tih dana kad se osjećam najusamljenija na svijetu. Kažem si da je to normalno jer moraš imati i takve dane ili barem trenutke. Onda cijeniš one dane kad si okružen ljudima koje voliš i poštuješ.
