Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje. Naravno, ne želim da mi tako bude nauštrb drugih, njihovog zdravlja i globalne ekonomije, ali meni paše ovaj usporeniji tempo.
Odgovara mi sve što mi se dogodilo u međuvremenu i nevezano za situaciju u kojoj se svi nalazimo, ali dugo sam si priželjkivala ovakav način života.
Dugo sam žudila da se ujutro probudim rano bez budilice, a da mi prvo što ugledam ujutro bude netko moj. Da ne primam bjesomučno mobitel, da ne komuniciram sa stotinama ljudi u danu, pritom mislim na svaku vrstu komunikacije i da se odmorim i fizički i psihički. Da budem svoja.
Da, vjerojatno bih do toga došla i bez pandemije, ali iskoristila sam je za sebe i iskorištavam je maksimalno.
Jesam li naučila novi jezik u međuvremenu? Nisam.
Jesam li završila neki tečaj? Nisam.
Jesam li preuredila stan do kraja? Nisam.
Jesam li dala neki ispit, pročitala desetak knjiga, bilo što slično? Nisam.
Pa što sam onda napravila i zašto sam toliko ponosna na sebe? Umirila sam duh i tijelo, spojila sam ih i slušam se više nego ikad. Dobila sam priliku da se konačno lakše čujem nego prije, da su distraktori većinom na pauzi ili potpuno ugašeni. Ako mi se nešto hoće, to i napravim (naravno, ne idem npr. van i ne ližem rukohvate u javnim ustanovama). Ako mi se spava, spavam, a ako mi se plače, plačem.
Mislila sam da ću više plakati i da ću se lošije osjećati nego što je slučaj zadnjih tjedana, ali nisam niti uplakana niti loše. Da, nedostaju mi treninzi i neki ljudi i neometano kretanje bez kolektivne paranoje, ali to će se ubrzo vratiti. Druge stvari neće više nikad.
Ne znam jesu li ljudi svjesni, ali normalno više ne postoji, niti će se život od prije vratiti. Zbilja neće. Ne kažem da će biti gore ili bolje, ali bit će, i već jest, drugačije. Na nama je da od toga novog učinimo dobro ili loše.
Nemam pojma što ću sve s vremenom koje je preda mnom napraviti. Možda i naučim novi jezik. Ili ga barem počnem učiti. Možda napišem knjigu. Možda se udebljam, a možda smršavim. Možda pokrenem vlastiti biznis. A možda ništa od navedenog.
Možda obrijem glavu ili se ofarbam kanom. Ni jedno ni drugo nisam nikad. Ali ne brinem, jer ako sam išta shvatila u ovome svemu to je da se nema smisla uzrujavati oko nevažnih stvari. Zamisli, sekiraš se oko ne znam čega i ne znam kakvog posla i evo, u par dana sve ti bude odjednom oduzeto ili potpuno promijenjeno, možda ne zauvijek, ali privremeno moraš istrpiti utjecaj vanjskih faktora.
I to je jedino što je bitno u svemu ovome, jedino. Da ostanemo čvrsti u glavi, da se potrudimo sačuvati zdrav razum, a ako i ne ide, da potražimo pomoć (ima je i online, hvala Bogu), da ne posustanemo jer je sve na nekoj pauzi, da se ne ljutimo na sebe jer samo ležimo i spavamo. I to je u redu, tijelo i glava tako žele, a sad to i mogu više nego prije, vjerojatno mu/nam tako treba.
Opusti se. Prihvati.
Bit će dobro sve, samo da si ti dobro.
Svjesna sam i da neće dovijeka moj život biti ovakav kakav je sada, da ću relativno skoro morati komunicirati s ljudima više nego zadnjih tjedana, da ću morati učiti, jurcati okolo ponekad, da ću se više živcirati, ali prije pandemije nisam bila svjesna koliko zbilja želim kućicu u prirodi, gredice, životinje, osamu, tišinu.
https://www.instagram.com/p/B-1WBBRpOuy/
Ako sam nekad mislila da mi je to samo privremeno rješenje i bijeg od svakodnevice, sada to više ne mislim i sad znam na čemu ću raditi kad krene novi normalni život i obaveze.
Radit ću na tome, kako god znam i umijem, da mi život bude baš ovakav kakav je zadnjih tjedana. Spor, pun, šaren, mirisan, ponekad tih, a ponekad okupan zvucima prirode. Gdje smijeh odzvanja svako malo.
Umjesto bijega od života, život se polako pretvara u dom.
Do idućeg puta,
Zagrljaj, bit će i onaj pravi jednom,
A.
Izvrstan tekst.
Hvala od srca! Uskoro dolaze novi, malo drugačiji (a opet isti) tekstovi! 🙂