Jedna od stvari koje sam si dugo priželjkivala, a nisu bile moguće s obzirom na način života, posao i obaveze je da idem ranije spavati i da se ranije budim.

Sad mi je to, silom prilika, omogućeno. Tako i mogu u dućan (ako baš trebam, jednom u četiri – pet dana) koji mi je doslovno preko puta, mislim da je na oko 50 metara udaljenosti.

Stari kvartovski dućan u kojem sam provela dobar dio djetinjstva i od tada se gotovo i nije promijenio, mislim da je čak i dio prodavačica isti. Ne znam, nije me bilo od 2003., a sada sam, opet silom prilika i zahvaljujući životnim situacijama u starom kvartu. Znate to već. I sad, u doba korone, drago mi je da jesam jer ne znam kako bih preživjela da još i rentu moram negdje plaćati.

Jutros, u 8 i nešto sitno, stavljam na sebe odjeću i za kraj, masku i rukavice. Nisam sretna zbog toga, ali želim pokazati dobar primjer, ne izlazim među ljude, ne koristim javni prijevoz, ne idem gdje ne trebam, radim od doma, spavam, pokušavam se što manje uzrujavati, vlastitu mater nisam vidjela ima jedno dva tjedna i ne znam kad ću jer radi u bolnici i ne želi ugroziti svoje ljude. Naravno, ni ja ne želim da mene ugrozi ikako i onda ja nekog drugog.

Dakle, ulazim u dućan na kojem je obavijest da pričekamo ako je već u dućanu netko, da držimo razmak, da ne diramo bespotrebno… Ja sretna što sam tako rano, rekoh, neće biti skoro nikog. Tete na blagajnama imaju istog stilista kao i ja, maska, rukavice, zavezana kosa, onako kako bismo sad svi trebali izgledati ako izlazimo među ljude.

Pola minute iza mene ulazi Pobjednica. Majka ne godine nego stoljeća. Cca 43-44 godine s dva klinca, sinovi od 5 i 7 godina, ili malo više, nebitno.

Ni ona, a ni klinci nemaju ni rukavice, ni maske. Ne paze na razmak. Klinci su, između ostalog, na ROLAMA I IMAJU KACIGE I ŠTITNIKE.

Pokušavam ih izbjeći u dućanu koji nije nešto velik, ne zato jer se bojim da oni nešto imaju nego zato da ne bih ja nešto njima prenijela. Klinci kao klinci, traže po dućanu, diraju: “Mama, ja bih sladoled od jagode!”; “Mama, a gdje je kikiriki?”…. Majka kraljica ih vodi i lovi po dućanu, ne obazire se što smo i zaposlenice i ja, ali i susjedin muž koji ima malo dijete i drugo na putu, s rukavicama i maskama, držimo razmak i došli smo ciljano po nešto, a ne da isprešlatamo cijeli dućan.

Stojim dva metra od The Majke dok plaća račun na kasi, ali ne, ona se još okrene i nudi klincima, onako bezobrazno, jednu po jednu lizalicu. Hoćeš ovu, hoćeš onu? A vidi ovo? Sve u ruke, klinci skidaju kosu s lica jer su obrasli mali plavušani, lijepi su, ali sad to nije bitno. Lijepa je i ona, ali jebeno bezobrazna i neodgovorna i kunem se, došlo mi je da ju premlatim pred vlastitom djecom.

View this post on Instagram

Kaže(š): "Nije meni zbog mene, brinem za svoje mamu, tatu, baku…" Čuli ste to? Izgovorili? Naravno da jeste. Nekako je normalno reći da nisi u strahu za sebe jer to je što? Kukavičluk? Zašto ne bih mogla reći da me strah i za sebe. Ne želim da se moji razbole ili nedajbože umru, ali ne želim to ni sebi. Jer želim još putovati, još pisati, ljubiti, plesati, još n puta imati virozu i ispucale usne i nos od brisanja. Želim se rasplakati i želim se smijati, želim se još veseliti sa svojim ljudima, želim plesati na frendičinoj svadbi, hoću još svojih fotki, hoću još kućnih ljubimaca, želim još ljudi upoznati, sresti i s njima pričati. Ma želim se i svađati i miriti. Čitati i gledati. Okusiti i mirisati. Želim još. Živjeti. ❤️

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on

Zašto? Jer se posrala po tetama koje rade u dućanu, a realno, ne bi htjele to sad, kao ni moja mama u bolnici. Jer se posrala po susjedu i meni koji smo došli zamaskirani na minutu u dućan preko ceste, svejedno što je samo minuta i što nikog nismo u međuvremenu sreli ni vidjeli, ali pridržavamo se pravila koja nisu tu bezveze. Što se posrala po svim zdravstvenim radnicima koji još tjednima neće spavati mirno zbog idiota poput nje i onih koji su sve ovo shvatili kao godišnji i super priliku da se druže s ljudima koje dugo nisu vidjeli, da organiziraju roštilje, da otkriju parkove i klupe koji su tu stalno, ali ne vade glave iz guzica i monitora pa ni ne znaju što nas sve okružuje, svakodnevno.

Da, brinu za posao. Da, ne zna se što će biti s tvojim, mojim, njenim poslom, ali jedno je sigurno, budete li i dalje bili jebeno neodgovorni i bezobrazni kao Majka kraljica iz dućana ovo sve će jako dugo potrajati, dulje nego što je trebalo. I posao će tada biti najmanji problem s kojim ćemo se suočavati.

Svi su potencijalno zaraženi, dok se ne dokaže suprotno. I ne, ne paničarim. Odgovorna sam za sebe i samim time za druge. Ne skidam masku, ne diram se po očima, ustima i nosu, ne uživam, stalno mi nešto smeta, ruke su mi suhe od pranja, rukavice me peku, ali, jebiga, moram ili tako ili nikako.

Jer nekako, kad sve prođe, želim vidjeti i zagrliti svoje ljude. Ne želim ići po sprovodima i želim sa svojom majkom na Sljeme, da jedemo grah i sakupljamo lišće. Jer mi to i inače radimo, ali sad ne jer ne bi bilo u redu prema svima.

Virtualni zagljaj, taj je sada najsigurniji.

A.