Ovo nije samo prvi snijeg nego je prvo sve

Sniježi. Prvi put ove zime.

Onaj pršić koji ti samo gladi lice, golica ga kao kapljice rose i nama koji nosimo naočale pada po naočalama taman toliko da ih svakih nekoliko koraka moramo obrisati.

Ili ne moram(o).

Za razliku od drugih kapljica, ove snježne su s vanjske strane stakla. Prve ove zime, iako zima još kalendarski nije počela, broje se. Broje se i ove s druge strane. Kapljice, one slane, koje su tu već tjednima, postavljaju ti život na neki novi početak i neka nova odbrojavanja.

Svjesno ili ne, ali nakon gubitka tate sve mi je nekako prvo. Prvi snijeg bez tate, prvi Božić bez tate, prvi pun stadion otkako ga nema…

I nije sve tako tužno, ne plačem 24 sata dnevno, nekako se i veselim tim novim počecima, novom načinu života, novoj adresi, ali…

Najteže je navečer kad, opet nesvjesno, pokušavam zaspati i prebrojim dane otkako ga nema i otkako ga nisam vidjela. Danas je 26 dana da nije s nama i 27 da ga nisam vidjela.

Dvadeset i sedam dana da se nismo vidjeli, ali i jednako toliko dana smo bliže nekom novom susretu.

Žalosti me što mi se još nije pojavio u snovima, da malo sanjam kako je sve u redu, kako ga ništa ne boli, normalno se kreće i jede, grli me i govori mi da me voli. Jer znam da me volio. Jako. Bez obzira na sve što je znao izgovoriti i napraviti, znam da je noćima prehodao kilometre po 5-6 metara dugom hodniku ne bi li me uspavao. Nisam bila ona beba koja bi tek tako zaspala, prvo bi trebalo hodati satima. Zato i sad, desetljećima kasnije, prvo hodam ne znam koliko kilometara ne bih li zaspala.

Samo što me sad nitko ne nosi i ne grli. Ali od ove zime si utvaram da me netko gleda, čuva i pazi. Možda sam u krivu, možda ne postoji ništa nakon ovog života ovdje, ali lakše mi je misliti da ipak nije kraj onog trena kad nam srce zadnji put zakuca.

Na putu za posao, sinoć, morala sam se voziti kao sardina u dupkom punom tramvaju jer je bila utakmica. Jedva sam se izborila za mjesto, sve je bilo krcato navijačima, šalovima i pivama. Nisu mi smetali, neka se ljudi vesele, ali počela sam plakati. Tamo negdje u sredini nove jedanaestice, da me nitko ne vidi, ja sam plakala jer u tom, ali ni u kojem drugom tramvaju, nije bio moj tata. A nije bio ni kod kuće ispred televizora i nije gledao tekmu. A znam da bi. Doslovno ništa ga ne bi spriječilo da gleda Dinamo protiv Manchester Cityja bez obzira što bi vjerojatno očekivao ovaj rezultat koji je na kraju i bio.

Nije ga bilo u tramvaju i neće ga biti na sljedećoj utakmici. Niti na onoj kasnije. Da nisam radila, vjerojatno bih otišla sama na utakmicu da ju barem na neki način, preko mene, gleda.

Prvi snijeg bez njega. Prva utakmica bez njega. Odjednom je sve prvo i sve je bez njega.

Iako bih se pokrila preko glave, odspavala par mjeseci, ne javila se nikome, otplakala more i more suza, nemam izbora. Ovako kako je sad moram živjeti. Sve prvo, sve novo i bez njega.

Ali, tu je. Mora biti. Čuva i gleda.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

View this post on Instagram

Prije tri tjedna je bila nedjelja. Probudila sam se u 8:34 i vidjela 3 neodgovorena poziva. Dvaput brat, jednom mama… Odmah mi je bilo jasno. U tom trenutku zove mama još jednom. Javljam se: "Ana…" "Gotovo je, jelda?" "Da. Žao mi je." "Idem zvati Nikicu." Suze su frcale kao da nisam plakala svakodnevno tjednima ranije. Ovaj put bez glasa. Samo je teklo. Nazvala sam Nikicu, Maxa, Sonju… Njegova najveća i jedina blaga. Javila sam kome sam trebala i pustila da ta nedjelja traje. I trajala je čitavo stoljeće, a traje i dalje. Već tri tjedna vučem sa sobom tu nedjelju gdje god da idem. Stalno je tu, sjedi na prsima, budi me noću, otušira me dok se tuširam, podsjeća me u svakom kutku stana u koji selim ponovno, nakon 16 godina. I koliko god da smo za života imali svojih razmirica, svađa i sranja, zadnja tri tjedna se osjećam najusamljenije ikad. Odem u njegov stan i nađem isprintane svoje fotografije s Blogledala. Čuvao me izdaleka. Volio me na daljinu. Bio je ponosan u tišini. I nije bio jedini. Voljela sam ga i ja, jako. U tišini, izdaleka, na daljinu. I voljet ću dokle će mi srce, isto takvo aritmično, kucati. ❤️

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on

Previous

Ne znam što odgovoriti na “Kako si?”

Next

Svijet se ne šali s nama, uozbiljite se.

1 Comment

  1. Marija

    Draga Ana,
    Pre svega zelim da te pohvalim za tvoj blog koji redovno pratim 🙂 Nazalost imamo isti problem a to je depresija.Valjda zato i te kako razumem i “osećam”tvoje tekstove. I ja sam ove godine izubila oca sa kojim nazalost nisam ni bila u svakodnevnom kontaktu .Zapravo proveli smo za mojih 30 godina 20-ak dana zajedno…Ali opet iako je takva situacija osecam neizmernu tugu sto sam ga izgubila.Htela sam da se nadovezem na tvoju konstataciju da ne znas da li postoji nesto vise od ovog zivota tj.kada stane srce.Postoji naravno!To je duša.Ona je večna Ana,a u trenucima kada sam lose volje ili kada pomislim da je ovaj život mučenje da nema smisla i da bi najbolje bilo da me nema shvatim jednu stvar.Ubila bi svoje telo ali dusu ne bi.Ona bi i dalje ostala živa i nemirna i tužna.Jer telo je oklop u kome lezi ono duhovno.Tako da tu smo gde smo,živeti se mora jer nema drugog izbora.
    Puno te pozdravljam i zelim ti pre svega iskreni osmeh i mir u duši a kada imamo to mislim da nema veće sreće! ❤ Srećni praznici draga Anči i nastavi da nam pišeš i u novoj godini!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén