Ako unazad desetak dana nisam barem sto puta odgovorila na pitanje “Kako si?” nisam ni jednom. A na mnoga ista ili slična pitanja nisam odgovorila jer jednostavno nisam stigla ili imala snage više odgovarati.

Među svim tim pitanjima većinom se mogao pronaći i uvod odnosno isprika, poput: “Oprosti, znam da je glupo pitanje, ali kako si?”. Takva su redovita. I razumijem ljude zašto napišu ili izgovore tako nešto, razumijem jer bih se i sama tako osjećala. Zanimalo bi me kako je netko nakon smrti oca, mogu li mu nekako pomoći, a opet osjećala bih se kao da nekoga napadam bespotrebnim pitanjima u trenucima kad više od svega, pretpostavljam, treba mir.

Prije dva mjeseca nisam imala pojma da ću osjećati ovo što osjećam zadnjih nekoliko dana. Nisam znala kako je kad ti na prsima konstantno sjedi slon i koliko teži praznina. Da, nisam ni prva ni zadnja na svijetu kojoj je umro tata i sve si mogu racionalno objasniti klasičnim i realnim objašnjenjima da je njemu sad bolje, da se ne muči, da će živjeti sa mnom u mom srcu, da će ostati samo lijepe uspomene, da će s vremenom biti nešto lakše… Sve si ja to divno mogu objasniti i drugima oko sebe i uvjerim samu sebe u to jer, realno, ima istine i u tome. Zbilja ima.

Ali ima istine i u tome da baš jako, ali jako boli. 

Nikad nisam bila osoba koja bi na pitanje “Kako si?” odgovorila da je sve OK, ako to nije ili pak očekivala da mi netko mulja. Uvijek iskreno idem prema drugima i isto tako očekujem i prema sebi.

Kako sam?

Jedan tren sam dobro, živim život, radim, jedem, spavam… Sve što sam radila i prije dva tjedna, ali sve što radim ima na sebi neku težinu. Nije mi lako ustati, jesti, voditi trening. Nije mi lako misliti, pisati, čitati, pričati s nekim.

Kao neki billboard ili svjetleća reklama svako toliko mi se u mislima stvori: “Umro mi je tata.” i tu zanijemim. Oduzmem se. Nestanem na sekundu.

Da, odradim trening koji sam odrađivala i kad su mi slamali srca, kad sam se borila s depresijom ili kad mi je umrla jedna od najdražih prijateljica. I taj trening me uvijek spašavao od potpunog potonuća. Bit će tako i sad. Ali opet drugačije, jer ovu bol do sada nisam osjetila i s njom moram živjeti dalje. A neću lagati, najradije ne bih. 

Ne, nemam suicidalne misli, samo bih htjela iz ove kože van, a znam da ne mogu. Da moram dalje ovako kako je sad, s jednim roditeljem. S činjenicama da nikad nije bio u mom stanu, da nije vidio kako vodim treninge, da nije čuo kako pričam talijanski ili vidio moje mačke i ono najgore, ništa od navedenog NEĆE VIDJETI NITI DOŽIVJETI.

E taj dio boli najviše. Ta nemogućnost povratka i nove ili druge prilike. Nema je. Gotovo je. Nema ga. Moji klinci neće upoznati svog djeda, moj tata neće doći k meni u goste na ručak.

Nema druge prilike. Barem ne u ovim okolnostima, s ove strane Zemljine površine.

View this post on Instagram

Tata 🖤

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on

I onda si i to objasnim koliko toliko racionalno i budem privremeno OK, vesela, nasmijana, zafrkavam se jer sam takva po prirodi, uvijek se mogu šaliti, ali… Nekad moraš i zaspati i biti sam, a ja volim biti sama. Sad manje nego prije. U 4 ujutro baš jako stisne ta samoća, pa onda opet u 6 pa u 9 i tako svaki dan od 17.11. svakih nekoliko sati ja gutam knedle, davim se u vlastitim suzama, uspavljujem se da prođe, puštam suze da prođe… Da bude barem malo lakše. Jebemu, pišem i ovaj tekst da bude barem malo lakše. A znam da neće. Barem ne odmah.

A neće biti još mjesecima jer mi je, između ostalog ostavio i stan. Ne samo meni, nego i mojoj braći. Stan koji nije useljiv i treba ga pod hitno urediti da bi se mogao koristiti. Uzela sam to na sebe jer nije bilo drugog načina s obzirom na vrijeme kojim raspolažemo moja braća i ja.

Pa sam zadnjih dana svakodnevno tamo. U stanu u kojem su i dalje njegove stvari, a u kojem ja nisam bila od 2003. godine. Njegova odjeća koja miriše na njega, njegove ceduljice s užasnim rukopisom kojeg je imao, lijekovi koje je uzimao. Njegova krv je na zidovima na ulazu u stan, krv od pada nakon kojeg je cijeli ovaj užas počeo prije manje od dva mjeseca.

Ali ta odjeća miriše na njega, ima isti onaj miris koji je imao i kad sam ga posljednji put vidjela i zagrlila. To subotnje popodne koje smo brat i ja natopili suzama nesvjesni da će nas iduće jutro nazvati i reći nam da nema nazad. Tata spava zauvijek.

Da, logičan je i skroz prirodan slijed da roditelji idu prije nas djece, dapače i poželjan jer sigurno da je najgore kad je obrnuto i drago mi je da moj otac, osjetljiv kakav je bio, tako nešto nije doživio jer to ne bi preživio. Sad sam sigurna u to jer je dokazao koliko nas voli čekajući da se pojavimo svi, dan za danom i da se sa svima nama pozdravi i izljubi. Tri dana i četvero djece kasnije, njega više nije bilo.

I tu ja opet pucam ma koliko obrazovana i racionalna bila jer si ne mogu, da, znam da je prerano i da je sve još svježe, ali ne mogu si objasniti kako prije 10 dana nekog grlim i mazim po licu, a prije 5 je u urni. Ne ide mi to nikako u glavu, a još manje u srce koje kao da je odjednom prokleta Marijanska brazda.

Pitaju me kako sam, ispričavaju se što me to uopće pitaju, ali drago mi je da brinu. Stvarno je. Samo mi je teško odgovoriti na pitanje jer svaki put kad ga čujem, sad, u ovom periodu, vrati me u stvarnost u kojoj je moj tata mrtav.

Dok ne čujem to pitanje nekako se držim na površini i zamišljam da ću ga sresti na cesti, u tramvaju, u dućanu. Da ću otvoriti vrata tog stana u koji trebam useliti i da će sjediti tamo, u dnevnom boravku.

Da će gledati neki nogomet, živcirati se oko listića koji je uplatio i da će biti najsretniji jer nije sam. On nije volio biti sam, ali je, nažalost, to često bio.

Za razliku od njega ja sam više voljela biti sama, čak sam i ove dane kad vjerojatno nije najpametnije da budem kompletno sama jedva čekala da mi se stan isprazni i da malo budem sama sa sobom. Ali, kako je rekla moja šefica neki dan, ima samoća svojih rupa.

I ima. Da me sad netko zagrli, plakala bih do idućeg dana. Da mi ponudi pomoć oko bilo čega, gdje nisam na to navikla, vjerojatno bih nevoljko pristala jer sam umorna. Tuga te baš jako iscrpi, pogotovo kad ne stigneš tugovati kako bi trebao nego dane provodiš prazneći stan u koji se moraš što prije useliti.

Na sljedeće pitanje kako sam odgovaram da sam najtužnija ikad, da će proći, ali da ovo sve ne mogu sama. 

Do idućeg puta,

Zagrlite one koje volite i ne zaboravite na sebe.

Zagrljaj,

A.