Stigli smo si reći “Volim te!”

Tata,

Otkako te nema sjećam se samo lijepih stvari. Mirisa tvoje kože, zvuka tvog smijeha, boje tvog glasa.

Zadnja tri dana u mojoj glavi ti i ja noćima šećemo tek preuređenom Draškovićevom. Vruće je pa se tek tada može disati. Hodamo gradom svaki sa svojim škarniclom punim cheeseburgera i umiremo od smijeha. Komentiramo sve što vidimo, brojimo korake, umaramo se prije spavanja…

Zatim idemo na utakmice. Malo Dinamo, malo Zagreb, sve što se moglo gledati smo gledali. Sjećam se kako smo stajali skupa u redu za ulaz na stadione i kako me nikad nije bilo strah što sam gotovo jedino žensko tamo. Dok si bio pored mene straha nije bilo.

Godinama kasnije nismo bili zajedno i proganjao me strah da će doći ovaj dan, a da ti neću stići reći da te volim. Srećom, nije tako bilo. Stigli smo se i vidjeti i zagrliti i poljubiti. Stigli smo zakopati strahove, tuge i boli i prodisati ma koliko, tebi pogotovo, bilo teško.

I evo, danas je srijeda, a još prošle subote brisala sam ti suzicu u kutu lijevog oka, ljubila ti lijevi obraz i mirisala lice. Kad sam te pitala voliš li me, potvrdio si glavom, a ja sam te pomazila po licu da znaš da je obostrano. Nisam htjela da odeš sam niti da odeš misleći da si nevoljen.

Ne znam gdje si sad, ali nadam se da ćemo se jednom svi zajedno sresti. Ti i tvoja četiri najveća i najljepša dostignuća na koja si do zadnjeg dana bio beskrajno ponosan. Sjest ćemo svi skupa, bit će tamo i mandarina, after eight sladoleda iz prolaza Balkan kina, gledat ćemo utakmice, slušat ćemo muziku i smijati se dok nas trbuh neće boljeti.

Tata, hvala ti na svemu!

Odmori.

Volimo te.

https://www.instagram.com/p/B48Ngp0JxL_/