Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
Oznaka: blogledalo (Page 1 of 2)
Bila je to duga večer sinoć koja se pretvorila u noć pa sam se vraćala doma kasnije nego inače, ali pasalo mi je. Jedna od stvari koje volim kod Zagreba ljeti su te šetnje gradom u gluho doba noći, kad nema žive duše, a može se disati jer je sparina konačno malo popustila. I tiho je, a volim tišinu. Posebno tu zagrebačku u kojoj obožavam čuti svoje korake po pločniku.
Spremala sam se neki dan za izlazak iz stana. Ništa posebno, samo izlazak na kavu, ali oni koji me bolje poznaju znaju da mi i za to treba vremena jer eto, nikad spremna i uvijek kasnim. Pisala sam već o tome, nije da izađem kao s modne piste, najčešće imam lak za nokte koji nije baš reprezentativan, a kosa mi je sve samo nije kao frizura iz salona… Ali sa sobom gotovo uvijek imam neki Sport Billy ruksak, super sack ili “magičnu” torbu.
Sjećam se kao da je bilo jučer, iako je bilo prije točno 6 godina. Nakon baš ružnog prekida pobjegla sam u Italiju da se malo maknem od svega i svih, da paštom vratim kile i da ispunjenim danima nadoknadim san. Uspjela sam u svemu zamišljenom. I više od toga.
Ima tome gotovo 6 godina, kad sam prvi put izgovorila da sam zahvalna što me ostavio i da je to najbolja stvar koja mi se dogodila u životu. I dalje to mislim i to ne zato jer nam je bilo toliko loše ili zato što je on bio toliko grozan, nego zato što sam u toj vezi i gotovo svakoj prije i poslije izgubila puno više nego dobila.
Ono je doba godine kad je najtoplije u krevetu i kad nema toga zbog čega bih isti napustila. Doslovno. Čak i kad mi mjehur nakon čitave prospavane noći vrišti da ga ispraznim, čekam do onog najbolnijeg trenutka. Sve samo da ostanem u krevetu i ne cvilim kako mi je hladno. Zahvalna sam na tome što imam svoj mir, svoj krevet (iako unajmljen) i posteljinu. I što mi je toplo. Zbilja jesam. Uostalom, kažu i da treba biti zahvalan na malim stvarima. Iako, ovo nisu male stvari.
Jučer od 7 ujutro poruke i pozivi nisu mi stali pristizati. Mnogi su se zabrinuli jesam li dobro i jesam li živa. Naime, nedaleko moje adrese ubijena je cura istih inicijala, iste dobi i struke, a čak joj se i ljubavna biografija preklapala s mojom.
