Smirilo se. Gotovi su manje više svi blagdani, nova godina, petarde i prežderavanje. Gotovo je s kilometarskim redovima na blagajnama dućana kao da je sutra apokalipsa, a ne neki tamo ponedjeljak koji se zove Stara godina ili Badnjak. Još koji dan i sve će se vratiti na staro osim brojčice na kraju kalendara.
Oznaka: blogledalo Page 1 of 3
Došla sam joj konačno. Nakon što sam ju izbjegavala nekoliko mjeseci jer sam znala da će se ljutiti na mene, ali došla sam.
Zamolio me jučer: “Pričaj s njom. Ona te treba. Ako ti je već čudno pričati, možeš joj pisati. Tvojoj djevojčici…”
Čekam u redu prošli tjedan. Ništa posebno, jedan od onih redova u državnim službama za koje znaš da dolaziš pred kraj radnog vremena kako bi red bio što kraći, a ti izgubio što manje vremena i živaca. Situacija 5 do 12, skoro. Pozvali su me da je uskoro moj red, stojim ispred vrata, samo što nisam, a u tom trenu ulazi žena od kojih 60-ak godina, isprepadana i viče neko muško ime.
Sjedim u travi i gledam kako stršljen leti oko mene. Ne uzbuđujem se previše, nije mi ga drago vidjeti, ne bih htjela da me ubode, ali ne bojim se jer nemam razloga. Nisam alergična na ubode insekata, rekoh si. I kako mi je to prošlo kroz misli tako su se u mojoj glavi počele rojiti, baš poput osa i stršljena, i druge misli.
Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
Bila je to duga večer sinoć koja se pretvorila u noć pa sam se vraćala doma kasnije nego inače, ali pasalo mi je. Jedna od stvari koje volim kod Zagreba ljeti su te šetnje gradom u gluho doba noći, kad nema žive duše, a može se disati jer je sparina konačno malo popustila. I tiho je, a volim tišinu. Posebno tu zagrebačku u kojoj obožavam čuti svoje korake po pločniku.
