“Kolarica, ti imaš super tijelo, ali facu onako, baš i ne.”.
Nakon dvadeset i kusur godina ova je rečenica prvi put izašla iz moje glave van, ovaj put na ekran. Rečenica je to koju mi je tadašnji kolega iz klupe izrekao još u osnovnoj školi, ne sjećam se koji smo bili razred, negdje sedmi ili osmi, dovoljno stari da počinjemo primjećivati kakav je tko, uspoređivati, valorizirati tijela na način da su nam seksualno privlačna ili ne.
Bio je to jedan od naših mnogih razgovora i rečenica koja se urezala.
Nije me mislio uvrijediti, znala sam to već tada, ali rečenica je ostala, odzvanjala je danima i tjednima, zatim mjesecima i godinama. Da je bar jedina takva rečenica koja se utaborila u mom mozgu. Ima ih toliko da ih se ne može prebrojati, a sve imaju svoje vrijeme i mjesto, lice, ime i prezime. Mnoge imaju i soundtrack jer pamtim pjesme koje su tad, u tim nekim urezanim trenutcima svirale, a mnoge uz stihove imaju i mirise.
Iako nisu sve rečenice vezane za moj fizički izgled, dapače, mislim da su u manjini, (pre)dugo sam to svoje držanje za rečenice i riječi kojih se ne sjeća osoba koja ih je izgovorila (jer su im nevažne) pripisivala vlastitoj slabosti, kompleksima, oštećenosti i nedostatku samopouzdanja. Sama sebi bih govorila da zaboravim, pustim, da iduću takvu neću zapamtiti i nositi posvuda sa sobom ili da ću je vrtjeti u glavi svaki put kad vidim osobu koja iza iste stoji.
Možda sam djelomično bila u pravu, zapravo, sigurno jesam, ali razlog mojem slonovskom pamćenju stvari i detalja kojih se nitko ne sjeća nije bilo sve od navedenog (iako, ponavljam, ima i toga) nego nešto drugačije, a to je moj drugačiji, desni mozak. Za one koji ne znaju, prema istraživanjima, oko 80% ljudi ima tzv. “lijevi” mozak, dakle, analitičan, sistematiziran, lako rješavaju zadatke, fokusiraniji su i da ne nabrajam sad, i sami možete i guglati i rješavati testove kojih je na internetu more. 🙂
Moj, desni mozak, je svojstven nama hipersenzitivnim (hipersenzibilnim, visokoosjetljivim) osobama. Mi pamtimo sve detalje u jednom kadru, u sekundi apsorbiramo puno više informacija od onih s desnim mozgom i zato se i brže umaramo, više mira, odmora i tišine nam treba. Dugo mi je trebalo da skužim uopće u čemu je stvar. Iako sam oduvijek dobivala tu neku etiketu da sam PREVIŠE osjetljiva i da si PREVIŠE uzimam k srcu, da sam umjetnička duša, da osjećam ono što drugi ne i slično, nisam nalazila kako se to moje stanje točno zove, a ljudi pripisivači etiketa mi također nisu znali reći točno ime moje etikete.
Prije par godina više meni sličnih prijateljica savjetovalo mi je knjigu Elaine Aron, tada još neprevedenu na hrvatski i ja sve kao budem, ali nikako jer sam se vjerojatno previše bojala te dijagnoze, a i izbjegavam čitanje s ekrana (pdf knjige za mene su nužno zlo, i ako nema druge, radije ja njih isprintam pa recikliram, poklonim, išaram). U međuvremenu, vrlo brzo pojavila se ista knjiga prevedena na hrvatski i tu je sve počelo sjedati na svoje mjesto. “Snaga osjetljivosti” biblija je za nas HSP (highly sensitive person, op. a.) i doslovno rješava sve nedoumice ikad, a bome, ima ih jer svijet nama nije prilagođen, dapače, mislim da se svijet od nas sve više udaljava preubrzanom tehnologizacijom i digitalizacijom.
Mi smo ljudi od okusa, mirisa, zvukova i osjeta, ali s mjerom koja nama odgovara u terminima i intervalima koji nam daju da odmorimo.
Nakon prijevoda Aron, pojavile su se na našem jeziku i druge slične knjige koje se, jednostavnijim jezikom i s manje stručnih pojmova (iako ni Aronina nije napisana tako da ju ne možete prokljuviti), referiraju na “Snagu osjetljivosti” i govore o problemima, ali i prekrasnim benefitima koje za sobom donosi, kako sve one spominju, dar osjetljivosti.
Jedna od njih je i knjiga Federice Bosco savršenog naslova jer smo apsolutno svi mi desnog mozga tu istu rečenicu čuli milijun puta u životu, “Govorili su da sam preosjetljiva”. I da, tako su mi govorili i ponekad govore i dalje kako bi mi dali do znanja da ne mogu takva kroz život jer je svijet dosta okrutan i prema lijevim mozgovima. Govore mi to, pogotovo oni koji me vole (a hvala nebesima ima ih) jer me žele zaštiti i jer misle da je osjetljivost nužno i ranjivost. Iako nisu daleko od istine, zahvaljujući spomenutim knjigama, naučiš da ta ranjivost i osjetljivost nisu slabost već snaga.
Ne žalim ni sekunde što sam takva kakva jesam, jedino za čime žalim jest da to nisam spoznala ranije, ali to je nerealno za očekivati jer se tek unazad dva tri desetljeća to više istražuje i o tome piše, a znate i sami da ono što se sazna negdje daleko, kod nas dođe za dva desetljeća. Da sam to znala ranije, točnije, da su moji roditelji ili barem majka to znali ranije, upisala bih sigurno neku drugu srednju školu (Primijenjenu), ne bi me ispisali s plesanja i oduzeli mi time pola srca, ne bih radila sve što sam do sad radila (ili većinu poslova koje jesam samo da bih preživjela i poplaćala račune), ali šbbkbb, pitanje je bih li onda bila ovo što sam sad. Bih li pisala tekstove koji se dijele i po tisuće puta, bih li pripremala knjigu, pokretala vlastiti biznis i još štošta.
I dalje mi nebitne rečenice režu mozak i misli, ostaju sa mnom puno predugo, ali nekako lakše živim s njima znajući da sam ja ta koja im dajem na važnosti koju ne zaslužuju. Onda ih bude manje i okrenem se i više cijenim one bitne i na visokoosjetljiv način pohranjujem i od njih radim čuda.
Do idućeg puta, čuvajte sebe i svoje desne/lijeve mozgove jer obje vrste su sjajne.
Zagrljaj,
A.
Dobro da nisi išla u ŠPU. Ta škola stvara ovisnike od slabih duša. Možda si baš morala proći svoj put, da bi ispala ovakva. ( Meni si se odavno svidjela na prvu. ) Pozdrav ! A možda sam i ja desni . . .
Ne znam, nekako mislim da je Klasična bila baš kriv izbor za mene, a opet izvukla sam i od tamo dobrih stvari i ljudi. Meni treba disciplina i fokus, jer sam previše raspršena, ali mi treba i kreativnost i motivacija, a tamo je nisam pronašla. Baš žalim za tim kreativnim predmetima, izrađivanjem i stvaranjem. Valjda imam vremena za nadoknadu 😉
Ukusi su različiti, a nisu svi ljudi isti. Cijenim ljude po dobroti, šarmu, inteligenciji, zavodljivosti, vrckavosti… Meni se tvoje lice sviđa npr. ali je li to bitno?
Naravno da nije bitno, poanta je da nekad neka mišljenja zadržiš za sebe kako ne bi povrijedio nekoga. Jer nismo svi jednaki i ne reagiramo svi jednako. 🙂
ŠPUD je top škola, nemoj bacat hejt. Ovisnici izlaze iz svake škole.
Hej, ne bacam hejt, žao mi je što nisam upisala ŠPUD. Išla sam u Klasičnu.
Ma ne ti, nego ovaj B.B. 😀 On je napiso za ovisnike da izlaze iz ŠPUD-a.
ŠPUD ili ŠPU, Primjenjena je primjenjena.
Sretno!
Joj, jesam krivo napisala Primijenjena? *guglala sad* nisam, ali me oblio znoj jer ne volim tipfellere i gramatičke/pravopisne pogreške ahhaha
Meni je samo tuzno da, broadly speaking, osobe koje tako nesto kazu rijetko kad shvate impact takvih rijeci 🙁
Baš to. Nikad ne uznaš koga će i kako nešto što u tvojoj glavi zvuči bezazleno povrijediti.
Meni si ovim člankom otvorila oči i donijela veliko olakšanje, jer sam i sama jedna od HSP osoba. Hvala. Drugi put čitam ovo. 😁
Drago mi je čuti, draga Anita. Uzmi., molim te, samo u obzir da ovo nije jedino što te čini HSP-om, tj. ovo je samo jedna u nizu stvari koje mi HSP-ovci osjećamo i doživljavamo. Ima toga omanje more pa ako nisi sigurna, ti ili netko tvboj ili netko tko čita moje objave ( i ove komentare) da na internetu i u knjigama koje pokrivaju tu temu ima testova kojima dobijemo uvid jesmo li ili ne HSP. U redu je, dakako, oboje, samo ne bih htjela da sad ispadne da na temelju moje priče i nekih podudarnosti su svi HSP jer nas je relativno malo. S druge strane, oni koji su se pronašli, vjerojatno i jesu, tj. mi privlačimo sebi slične. Zagrljaj. <3
Ovo je nesto sto u sirem smislu korespondira s tuznom cinjenicom da je diskriminacija na temelju fizickog izgleda, sto pokazuju neka istrazivanja, daleko najveca medu ljudima, veca od bilo koje druge. Najgore od svega je sto nitko ne bira to kako ce izgledati, to je rezultat genetske lutrije, na to se ne moze utjecati. Zbilja je low iq ici neprimjereno komentirati onda tako nesto.
Ti imas sasvim fino lice, fine crte.
Pozdrav, ima nas još. “Što opet cmizdriš?”, “Kako se sjećaš??”, ovdje je preglasno, ajme kako fiiino miriši ovdje…
HSP – visoka osketljivost
Da, ojačamo s vremenom, ali dar/prokletsvo ostaje s nama do kraja.
Dobiješ li usput urođenu visoku empatiju i viši stupanj introvertiranosti, evo ti čuda odo osobe. Ne možeš sebe sebi objasniti, a kamoli drugima kad te pitaju zašto si ovakav ili onakav.
“Nevolja nikad ne dolazi sama”, pa se obično miješaju spektri npr. još sramežljivost, društvena anksioznost i drugo.
Da, da sam barem ja znala o tome puuno ranije, a ne u četrdesetinekoj (prije par godina) mooožda bi mi neke stvari bile lakše i meni manje bolne.
Pamtim mnoge riječi i rečenice iz mladosti, pamtim detalje koje mnogi nisu ni zapazili. Čitam ton u pisanim porukama, primijećujem sve i kad se osamim – analiziram. No, dobro je, sve “manje uzimam k srcu”.
Kad smo spremni, znanje dođe, ne prije. Shvatiti, PRIHVATITI i tada je lakše.
Rijetki nađu rijetke i u ovom grubom i glasnom svijetu, pronaći svoj put je umjetnost i umijeće življenja je za takve kao mi, tečemo kroz život dublje nego ostali.
Pozdrav od INFJ/HSP-ovke!
Ali sve što si napisala… <3 Grli te puno HSP/ENFP (još nisam sigurna koliko mi je ovaj E točan, ali tu sam negdje kad pogledaš društvene mreže i eksponiranost) !!!
Poštovana, djelujete mi kao glas razuma u ovom internetskom prostoru.
Evo ja kao muškarac se pitam zašto pojedine žene ruše dostojanstvo ženskog roda?
Knoll doll, Žanamari Perčić, Lidija Bačić i sve ostale insta zvijezde.
Ima li išta sveto? Ja ne razumijem zašto prodaju svoja tijela u medijskom prostoru? Kad bi nekoga od njih pitao čime se točno bave ili što su postigle nema šanse da bi dale odgovor.
Njima je Bog dao lijep izgled i zdravlje .
Ali izgleda da je zov novca jači od glasa savjesti.
Promovira se nerad i nažalost mladi se truju s time.
Vrijedne žene koje su MAJKE ( ovo pišem velikim slovom jer to je naj teži posao na svijetu koji se radi besplatno tu je čista ljubav) ne dolaze do izražaja.
Cure koje muku muče s podstanarstvom one nisu zanimljive.
Cura koja se nemože školovati jer nema roditelja nije zvijezda instagrama jer se nemože ta priča prodat.
Izgled, izgled i na kraju izgled.
Kralj David je pobijedio Golijata a stasom najmanji. Bog ne gleda ljudskim očima nego što je u srcu.
Puno uspjeha vam želim u daljnjem radu.
Lp
Evo, i ja muku mučim i s podstanarstvom i troškovima obrazovanja čitav odrasli život.
Hvala na lijepim željama i lijep pozdrav 🙂
Draga Ana,
Divan tekst…
Preosjetljivost je dar…nikako teret…
Lp
Hvala od srca, draga Davorka. Slažem se da je dar, ali tek onda kad s njome naučimo živjeti u svijetu koji njoj nije prilagođen.
❤️
hvala ti, Anita 💜