I dalje mi nije jasno kako sam tu, u ovom našem stanu, a ti nećeš otključati vrata i ući. Promijenila sam skoro sve u stanu, bacila većinu starih stvari, tvoje odjeće gotovo da više nema…
Ona krv na zidovima koja je bila tu od jednog od zadnjih puteva kad si uopće bio u svom domu je odavno očišćena, i prefarbana sa ne znam koliko slojeva bijele boje. I dalje je vidim. Točno znam gdje je i kako izgledala ta mrlja na zidu, znam kad je nastala, i mogu zamisliti kako je izgledao taj trenutak tvog pada nakon kojeg više nisi ustao. Barem ne sam, bez pomoći Maxa ili Nikice, Hitne i nosila ili kolica.
Nema te već deset mjeseci, a tu si više nego ikad. U mojoj glavi i srcu stalno si tu. Prisnija sam i povezanija s tobom više nego što smo to bili zadnje desetljeće i pol. Pričam s tobom više sada nego što nisam pričala dok si bio tu, a zbilja dugo nismo razgovarali i razmijenili ikakve, a pogotovo ne lijepe riječi.
Znala sam govoriti, puno ranije, dok si još bio zdrav i agilan, ali meni nedostupan zbog svog teškog karaktera, da si za mene kao da si mrtav. Živ, a ja sam govorila da se osjećam kao da nisi. Sad vidim da nisam imala pojma što to znači nemati te fizički niti ikako drugačije. Deset mjeseci kasnije, i dalje plačem kad se sjetim našeg zadnjeg susreta. Mirna sam, u životu sam na jednom jako lijepom mjestu, ali rupa je tu i bit će, čini mi se, još jako dugo.
Da, nisi bio ni blizu otac kakvog sam htjela ili trebala i neću te sad veličati samo zato što te nema. Nisi, nisam zaslužila da se sve izdogađa onako kako se izdogađalo, ali…
Hvala ti. Znaš li na čemu? Na lekcijama koje nikako drugačije ne bih mogla naučiti. Na odličnom primjeru kakvu osobu ne želim pored sebe i kakvog oca ne želim nikome, a najmanje svojoj djeci.
Hvala ti jer ipak nisi bio najgori, vjerujem da na svijetu ima puno gorih od tebe. Možda nisam izvukla jackpot dobivši tebe, ali čini mi se da sam izvukla jackpot izgubivši te. Zvuči ružno, iako nije. Naravno da ne želim da te nema i dala bih sve na svijetu da je bilo drugačije, ali znam da je to nemoguće pa ne gajim takve nade niti se mučim takvim mislima.
Mirnija sam otkako te nema, jer znam da te ništa ne boli, a patio si otkako si se rodio. Zato što tebe ništa ne boli, ne boli ni mene, tu i tamo zapeče neki trenutak, podsjeti me ova ulica u kojoj sam ponovno nakon 17 godina, podsjete me susjedi koji pitaju, pomažu, trude se… Kad mi oči prijeđu preko Sonjinog lica ili Nikičinih listova ti si tu. Ili kad gledam svoje usne.
Tu si, u i na nama. Sve i da želimo ne možemo pobjeći od tebe.
Znaš, ako zbilja ima istine u tome da si mi ti poslao ovo moje divno biće koje je sve što mi treba i što sam željela za sebe i danas sutra svoju djecu, hvala ti do skroz do tamo gdje si (možda) sad.
Ako stvarno stojiš iza toga da mi je sad ovako, onda sam sigurna u jedno, a to je da me voliš više nego ikad itko. Volim i ja tebe, Tata, kakav god da jesi.
Mirno spavaj i neka te ništa ne boli.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
