Ne mogu, a da se danas ne sjetim pokojne Milice, svoje prve susjede koja nikad nije vidjela more. Jednom se vozila s obitelji u neko mjesto na obali, iz rodne BiH u Dalmaciju, ali ona nije niti jednom za svog života vidjela more.
Kako je to moguće? Tako što je bila žena i ostala je u kući, u kuhinji uz štednjak, dok su muškarci i djeca otišli autom do plaže. Njima je, ali i njoj, bilo normalno da ona ostane jer ručak je bitniji od toga da ona vidi more makar jednom u životu. Nije to bilo prije 3 stoljeća pa da možemo reći da su takvi slučajevi davna prošlost i da patrijarhat postoji samo u prošlosti i u nekim zabačenim mjestima i nerazvijenim zemljama. Govorim o 80-im godinama 20. stoljeća, o ženi koja je ostatak svog života provela u Zagrebu, većinom u kući ili ogradom ograđenom dvorištu. O ženi koja je izlazila samo i isključivo do obližnjeg dućana mužu po kruh i pivo i to je to.
Na putu do dućana, naravno, nije vidjela more.
Milici je sigurno za života čestitan Osmi mart, dan poneki cvjetak ili čak cijeli buket cvijeća, vjerojatno i neki poklon i znak pažnje poput ciglice kave, čokolade ili možda neke sitnice za kuću. Ona se, poznavajući je skromnu, sigurno tome jako veselila i bila iskreno zahvalna na takvim znacima pažnje ne znajući da su potpuno bezvrijedni u odnosu na sve ono što joj je, samo zato što je rođena kao žena, oduzeto. Ali, nije ona bila nesretna. Jer joj nitko na to nije ukazao. Nitko joj nije rekao da ona smije i mora vidjeti more, da je cvijeće za Osmi mart jednako flasteru na otvorenoj rani koju bi bilo bolje zašiti.
Da, nećeš iskrvariti, ali zarast će ružno, put do zarastanja će biti bolan i kvrgav, a ružan ožiljak će tu biti kao vječni podsjetnik da je ipak trebalo drugačije.
Suprug joj je umro, a Milica je ostala u kući i ponekad ipak prošetala ulicom ovaj put s psom kojeg su joj djeca nabavila kako ne bi bila baš potpuno sama. I samo je jednom nestala, odvezla ju je Hitna i za nju nismo kasnije čuli niti vidjeli neku obavijest, iako naš kuhinjski prozor gleda na njen, i gledao je tako preko 40 godina. Dijelili smo si kolače preko ograde, izmjenjivali flance, voćke i riječi, pa smo tako i saznali da ona nikad nije vidjela more. I da je na to reagirala slijeganjem ramenima i poniznošću jer eto, to je tako. Mjesecima nakon što je pokopana saznajemo da je umrla i da nije zaslužila niti partu na plotu na kojem je često znala biti nalakćena i razgovarati sa susjedima. Da nije zaslužila biti ispraćena u krugu tih istih susjeda koji su znali da nije nikad vidjela more i koji su je, ne jednom, zvali da ode s njima makar na jedno popodne do Crikvenice i sjedi na plaži, toča noge jer plivati nije znala, i uživa u mirisu i šumu mora.
Znali su da Milica to zaslužuje i na to ima pravo, iako ona sama to nije znala.
Zbog Milice i svih drugih Milica, a ima ih u svakoj zgradi i ulici, u svako doba dana znam da Dan žena nije i ne treba biti buket cvijeća, poklon, čestitka ili popust na (ženske) proizvode. Dan žena nije ni „Evo, oprao sam ti suđe!“, „Ne moraš ti danas ništa, danas je Dan žena!“, „Ja ću pričuvat’ našu djecu!“.
Dan žena nije ni kava s frendicama ili vrijeme za sebe kad si staviš masku za lice i ulje u kosu, pedikiraš se uz seriju i kavu/čaj dok samu sebe uvjeravaš da je svaki dan dan žena.
Jest, svaki dan je dan žena. I muškaraca. I svakodnevno su nam potrebni ulošci, tamponi, medicinska skrb, ginekolozi, pomoć, razumijevanje, zagrljaj, topla riječ i podrška.
I svaki dan nam je potrebno sve ono što nam rođenjem pripada.
Zato danas posebno mislim na Milicu i sve druge Milice koje ne izlaze iz dvorišta, kuhinje ili spavaće sobe. Većina Milica ni ne zna da imaju pravo na sve što imaju i Ivana i Ana, ali i Marko i Vedran, a tome služi današnji dan. Da saznaju da imaju pravo na sve.
Da imaju pravo vidjeti more jer more jednako voli sve.
Do idućeg puta, more je za sve nas.
Zagrljaj,
A.
