Ana lokva
NOVO

A što ako padneš? Onda malo odmoriš.

I prošle su te neke nedaće koje su nas sve globalno morile. Prošle su ili tek prolaze.

Proći će i ove novonastale i one koje će se kasnije dogoditi, a dogodit će se. Kako bi jedan, od mene puno bolji pisac, rekao: “I to će proći.”.

Zbilja hoće, ma koliko se čini da neće.

Za to vrijeme ti se možeš jesti, živcirati, plašiti, mučiti, tugovati, možeš i zaustaviti svoj život dok ne prođe i nećeš ništa promijeniti. Ama baš ništa. Znam da nećeš. Vjeruj mi. Nećeš.

Trava u dvorištu i na livadama i dalje će rasti. Djeca će se i začinjati i rađati. Ljudi će umirati, a, nažalost, nekad će i neka djeca. Putovat će se, radit će se, veze će se započinjati i prekidati. Brakovi će cvasti i venuti. Zaručivat će se bez obzira što ti misliš da su zaruke promašena ideja.

Ti ćeš padati i podizati se pa onda ponovno padati. Neko vrijeme ćeš ostati na podu, a nakon petnaestog pada u kratko vremena više ti neće na pamet pasti da se odmah digneš. Radije bi malo odmorio na tom podu, da te on štiti i podupire kad već ništa drugo nije i zato si opet pao. Barem si tako govoriš, da si zato opet pao.

Dosadi i taj pod, perspektiva s poda je bitno drugačija od one kad si na nogama ili u sjedećem položaju. S poda sve izgleda veliko, zastrašujuće i nedostižno. Na podu te svatko i svašta može nagaziti, trknuti nehotice (nekad i hotimično), može i pasti nešto s neke nevelike visine ali, dok si na podu, nemaš kuda nego prihvatiti udarac ili ga barem ublažiti. Da, pod te podržava i donekle štiti, uvijek je on tu za tebe, ali te i ograničava i izlaže nekim drugim opasnostima.

Od nedostatka ideja i isfrustriran udarcima, nagazima i lomovima, dižeš se potrgan s tog poda kako bi sve poprimilo neku drugu, nadaš se, bolju perspektivu. Zatim kreneš dobrim starim obrascima, možda i promijeniš neke, izbjegavaš informacije koje ti škode više nego koriste, skrivaš se od ljudi koji te crpe više nego pune, bježiš od stvari koje voliš uvjeren da za to sada ili više uopće nemaš kapaciteta.

Onaj pod je opet primamljiv. Nekad bi se najradije bacio da te opet on podržava i čuva, makar povremeno nenamjerno zadobio neku frakturu ili masnicu jer to manje boli od nekih prizora, određenih riječi i ljudi koji su ih kadri, sasvim je svejedno je li nehotice ili namjerno, preko usta prevaliti.

I nikoga nije briga niti kako si, ne zapravo, niti što misliš o nečemu na što ne možeš utjecati.

Sanjaš o tom podu kao da je on ikad nekud otišao, a zapravo sanjaš o tom komforu i da te nešto (ili netko) podrži i štiti. Ne padaš više jer konačno naučiš da je taj pod, taj svemogući oslonac koji trpi baš sve, stalno tu za tebe. 

Uvijek je tu ta pod-rška, ali je treba pronaći i biti svjestan da u svakom trenutku, ma koliko grozno bilo, nisi sam.

Jer nisi. Dokle dišeš, nisi. Ako nisi siguran, udahni, stisni noge u taj pod i daj si par trenutaka.

Prođu i te neke nedaće i dođu nove, ali ne pada ti na pamet zbog njih mijenjati sve ono što si od zadnjeg podizanja naučio.

Pod je tu kao i njegova pod-rška, noge su čvrsto na zemlji, život ide i buja iako se negdje istovremeno gasi, ali ti tu ne možeš ništa osim odustati od svog života i pridodati i sebe, još u životu, statistici izgubljenih života.

Nije loše nekad završiti na podu i promijeniti perspektivu, ako ništa naučiš puno o sebi na podu.

 

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Nije tekst koji sam zamišljala za danas, ali neka ga, glavno da se povratih. S poda.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blogledalo.com