Zalazak sunca - Ana Kolar blogledalo
NOVO

Koliko često ručaš? A koliko često hodaš?

Koju minutu nakon tri popodne čujem korake dvije i pomoćne treće noge. Svakoga dana u otprilike isto vrijeme. Ne vidim tko je, ali čujem mu godine i tu treću, najtanju nogu.

Svakoga dana, kad nije kiša ili snijeg, on ide četiri puta gore dolje po slijepoj ulici, ukupan put tih četiri puta u jednom smjeru i četiri u suprotnom možda nema niti kilometar, ali traje dobrih dvadesetak minuta.

Pretpostavljam da je prije toga skromno ručao, ne preskromno jer sjena mu ipak ima gabarite krupnijeg čovjeka, a ni korak mu nije tih. Pretpostavljam i da je nakon tog ručka, vjerojatno svakog dana u isto vrijeme, malo legao i otpočinuo. Možda riješio križaljku, barem jednu taj dan. Svaki dan.

Zatim se uputio, s tom trećom, najtanjom nogom, onom koja seže negdje do visine struka mu i kojom upravlja iz ramena, putem tih par stotina metara svakodnevnog koračanja. U koju minutu nakon tri popodne.

Ne vidim mu lice, samo sjenu i stopala jer sam ogradu dvorišta ogradila najgušćom ceradom iz obližnjeg prevelikog dućana sa previše stvari. Nisam htjela da me gledaju pa ne gledam ni ja njih. Ali ograda propušta i zvukove i sjene. Cerada ne doseže samo dno ograde tako i vidim ta stopala u vanjskim papučama i tu treću, najtanju nogu. 

I tako, dok svakodnevno ima isti raspored i rutu, razmišljam kako sigurno ne broji te korake nekim pametnim satom ili aplikacijom. Možda ih ne broji uopće, a možda broji svaki drugi korak ili svaki put gore i svaki put nazad niz ulicu. Ili niti to. Možda u sebi izgovara nešto što traje uvijek jednaki broj koraka u jednom i u drugom smjeru pa to završi na četiri puta slijepom ulicom gore – dolje.

Možda samo čeka da ti koraci potaknu crijeva i uvijek bude dovoljno tih osam puta da se riješi ručka. Je li mu to propisao doktor ili je sam do toga došao, tko je i tko brine, osim njega samog, za te njegove korake svaki dan u tri i koju minutu popodne. 

Slijepa ulica kojom korača svakodnevno još je i više slijepa s tim ceradama na ogradama, roletama, komarnicima i zavjesama na prozorima. Što uopće ima za vidjeti tih dvadesetak minuta koračanja, osim svoje rute gotovo utabane u asfalt? Gleda li išta ili mu je već svejedno?

Vrti li mislima što je bilo na podnevnom Dnevniku ili je dovoljno pametan da to ne gleda? Ili ima tu sreću da ne pamti dugo stvari koje su iste? Jer Dnevnik je uvijek isti. Najveće promjene su, a nekad ni toga nema po pola desetljeća, promjene frizure voditeljica i to je to. 

Razmišlja li i zna li uopće išta o ratu koji se vodi? Koji mu je to rat u životu?

Ni na koje od ovih pitanja ja nemam točan odgovor, ja sam jedna od onih koja je odlučila zabarikadirati se u cerade i zavjese, komarnike i ekrane. Ne znam ni zašto uopće imamo prozore. Korake, ako ih i imamo uopće u danu, za nas broje pametni satovi, narukvice, telefoni. Ako ih taj dan uopće prehodamo. 

Rat pratimo gdje god da se može pratiti, na bilo koji način koji nam je dostupan. I ovaj i sve ratove moguće, umorniji od njega koji svemu unatoč korača tih 20-ak minuta i ukupno 15-ak minuta dulje od moje, triput od njega mlađe prijateljice. Ona radi, sjedi, trudi se, zarađuje i dnevno ne prijeđe ni par sto metara. Na ekranima je i po 12+ sati dnevno, zna i Boga i Vraga, a ne zna da bi trebala hodati nakon ručka jer nekad ni ne ruča. Ili zna, ali joj se ne da od umora koji u nju uliju ti ekrani.

Svakoga dana, kad nema kiše ili snijega, on korača slijepom ulicom u kojoj nešto vidi i bori se da bi tim koracima ostao što dulje u životu kakvog poznaje i kakav zna da je za njega dobar. 

Ne znam. Ne vidim. Možda i jako griješim jer možda korača da izbjegne pranje suđa nakon ručka. Ali korača, hoda uz pomoć te treće, najtanje noge i ide. Nekad malo i zastane, čujem ga jer cerada propušta zvuk, ali nakon pola minute nastavlja dalje. Bude mi drago da ga čujem kako nastavlja i ne odustaje jer ako stane i nedajbože padne, nitko od nas ga ne vidi, a ja koja ga jedina čujem morala bih izjuriti iz stana i napraviti krug od skoro kilometra da dođem do njega. Cerada mi je ne samo gotovo neprozirna već i jako visoka, taman toliko da ne vidim ništa ni nikog niti s više pozicije u stanu.

Nadam se da neće pasti, ne želim mu bol i želim da korača što dulje s tom trećom, najtanjom nogom pa da barem slušajući njegove spore i glasne korake dobijem neki uvid u život koji se događa iza cerade, ograda i ekrana.

Makar da tako shvatim da treba i ručati i hodati redovito. I riješiti po križaljku svaki dan. Pisati rukom. Čitati. Disati. Pratiti izmjene godišnjih doba. 

Makar da tako shvatim da treba živjeti. 

 

Do idućeg puta,

 

Zagrljaj.

 

A.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blogledalo.com