Ja znam zašto idem na terapiju, ali znaš li ti zašto ne ideš?

Pitaju me. Gotovo svakodnevno pitaju me uvijek isto, ali na drugačije načine. Pitaju me da kako to da idem na terapiju.

Zanima ih ne samo idem li nego i gdje, koliko dugo, uzimam li lijekove, koje, koliko često… Svašta me pitaju, a ja uvijek odgovorim jer vjerujem da je bitno da ljudi znaju da se može. A nekad i mora.

Ne čudim se tim pitanjima, a pogotovo ne onom koje je možda i najčešće:

“Kakva je bila reakcija okoline na to da ideš na psihoterapiju?”

Jer znam gdje živimo, odnosno u kakvom društvu i svijetu dišemo zrak. Bitna je okolina, što ona misli i kako reagira. Čak i kad kažu da nije, negdje ispod površine ipak bude bitna.

Imala sam sreću da je moja okolina nalik meni i da nije imala problem s time da “Ana ide psihijatru” i da “Ana pije tablete da bi mogla funkcionirati kao sav normalan svijet”.

Ta ista okolina s godinama je počela ispitivati i tražiti savjete, jadati se, moliti za pomoć i otvarati se jer su našli nekoga tko će razumjeti kako je kad se par dana ne možeš natjerati da se otuširaš. Ili kako je kad radiš sve po nekom obrascu, pa te nešto izbaci iz sigurne zone i tračnica koje si postavio pa pukneš, slomiš se kao čaša koja je ispala iz ormarića ravno na pločice i za taj slom bude dovoljna najsitnija sitnica. Toliko sitna da ju većina “normalnog” svijeta ne može primijetiti.

Ali i taj “normalan svijet” ima neke svoje druge sitnice koje su dovoljne da naprave eksploziju i lom. Da počnu nekontrolirano plakati, jesti, spavati… I, možda najgore, da prestanu plakati zauvijek, a htjeli bi. Da se prestanu smijati, a željeli bi.

Izgube onda svaku normalnu reakciju i postanu hodajući roboti. Izgube sve što su do tada voljeli, iako to realno većinu vremena imaju pored sebe, i ljude i stvari, ali nekako to više ne osjećaju.

Sve postane smetnja i bude teško napraviti osnovne stvari, poput hranjenja i odlazaka na wc. A sve imaju; posao, stan, karijeru, novac…

Znam o čemu govorim jer tako živim već godinama. Nekad je sve super, a nekad bih da sve nestane. I naučiš da će to proći. Pišem sebi i drugima da bude, jer prolazi.

Pa me pitaju, opet i stalno. Zašto idem na terapiju i kako mogu biti tako otvorena o tome?

Zato jer ne vidim drugog načina. Jer su mi ljudi iz struke (psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti) potvrdili da o tome treba pričati. Opet i stalno. Prije nego se neko sranje dogodi.

Pitaju me, ali pitam i ja njih idu li zubaru kad imaju karijes? Idu, kažu.

Imaju li prijatelja sa slomljenom rukom ili nogom, ima li taj gips? Ima, kažu.

Jesu li ikad sjedili pored nekoga tko je kašljao? Jesu.

Ništa im se nije dogodilo, niti su oni počeli kašljati, niti im je pukla noga ako sjede pored nekog zagipsanog. A nisu im se ni pokvarili zubi ako su bili na kavi s nekim tko je upravo od zubara.

Tako je i s ovim. Nije sramota imati depresiju ili znati nekog tko ima. Depresija nije zarazna stvar, pošast ili pitajboga što već i kako sve ljudi zovu one koji se liječe i idu na terapije. Idu na razgovore da bi se osjećali bolje. Isto kao što idu na vježbanje da bi se osjećali bolje ili kao što imaju neki hobi zbog kojeg se osjećaju bolje. Problem nastaje onda kad ti hobiji nisu dovoljni i kad negdje nešto, u naizgled idealnoj slici, nedostaje.

Pa naletiš na one “čvrste”, one kojima ne smeta što ti piješ antidepresive i ideš doktoru, ali na spomen da bi njima možda nešto takvo trebalo, onda dobiješ: “Meni to ne treba. Ja to rješavam drugačije.”

E, takvih se treba paziti. Ljudi koji izbjegavaju pogledati u sebe su tempirane bombe i s kojima ćeš prije ili kasnije imati sranja. Oni to rješavaju drugačije?! Ok, svatko nađe neki svoj način, ali ne mogu razumjeti da ne želiš ni probati. Razumijem da je bolno otvoriti dušu, ali ne drugima nego sebi. Prolazim to svaki put kad idem kod svoje doktorice, ali znam da je nešto još bolnije. Znam to iz iskustva, puno je bolnije ne pomoći si i ne kopati po sebi.

Vjeruj mi, bolno je ići na terapiju, ali puno je bolnije pustiti da kopniš i zavaravati se sve dok ne bude prekasno.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Tekst je objavljen na Lola magazinu.

Previous

Više od pola svog života sramila sam se svog osmijeha

Next

Ajde da si ne govorimo baš sve

4 Comments

  1. Da. Čudni smo mi ljudi. Bolje se brinemo o svom kućnom ljubimcu, automobilu nego o sebi. Često se hranimo otrovima, gomilamo u sebi bes ne razmišljajući da i nama povremeno treba veliki servis, promena u našem ponašanju i navikama. Svet kao takav i ljude oko sebe ne možemo menjati ali moguće je donekle menjajući sebe i birajući ljude sa kojima delimo neka slična interesovanja promeniti svoj život na bolje. I da, nekada nam je potrebna pomoć na tom putu. Treba probati, jer kako ćeš znati da li je nešto dobro ili loše ako nisi ni probao.

    • blogledalo

      Da. Treba probati. Ne kažem da svima treba psihoterapija, niti da svima koji su depresivni trebaju lijekovi, ali treba raditi na sebi. Onako kako pojedincu, uz pomoć par pokušaja i promašaja, najviše odgovara.

  2. Nije za javnost

    Ja sam išla na razne terapije: psiholozima, pa na filozofsko savjetovanje i raznim liječnicima – ne baš psihijatrima, ali srodnim doktorima. Pila sam jedno vrijeme i medikamente. Imala sam napadaje panike, anksioznost, nagomilane traume i niz fobija. Stvari su postale bolje kad su se o meni krenuli brinuti ljudi (doslovno – kuhati mi, njegovati me itd.) te kad sam shvatila da trebam živjeti svoj život, ma gdje me odveo, radije nego da ispunjavam društveno zadane obrasce i praktički živim tuđe živote. Puno su mi pomogli i prijatelji te random ljudi koji su djelomično prošli što sam i ja. Iznenadilo me koliko ljudi ima problema, ali pronalaze razne načine nošenja s tim. Istina, rijetki hodaju na terapije. Možda ne treba svakoga “tjerati” liječniku. Konkretno, jedna moja poznanica me forsirala da idem baš psihijatrima, ali nisam otišla jer sam taman krenula u dobrom pravcu i znala sam da su drugi ljudi odradili svoje, a da je sad na meni red da se borim dalje. Odlazak psihijatru u tom bi me momentu samo vratio par koraka nazad (na analize, u prošlost, proživljavanje svega ispočetka i traženje rješenja, koje je meni ustvari tada već bilo jasno, samo sam morala ići naprijed).
    Uf, sad sam se raspisala…

    • blogledalo

      Neka si se raspisala. Slažem se da terapije nisu za sve, odnosno ne trebaju svi na isti način pokušati riješiti problem koji imaju jer uostalom niti su oni isti ljudi kao netko drugi niti imaju iste probleme. To je sve previše individualno da bi se moglo dati neko univerzalno rješenje ili savjet. Drago mi je da si si pomogla i da si sad bolje. Zagrljaj, A.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén