Skupljalo se svašta. Dobro i loše, novo i staro, ali skupljalo se godinama. Sve do trenutka kad sam se polusvjesna krajem 11. mjeseca 2011. godine popela na rub balkona na trećem katu i probala baciti dolje među parkirane aute. Ne znam što se dogodilo tih nekoliko trenutaka između poslanog SMS-a tadašnjem dečku i mog povratka u krevet te noći, ali znam što se sve događalo kasnije i zahvaljujući tome saznala sam i što mi se događalo prije.
Do pokušaja samoubojstva moj je život išao jednim putem, a to je bio siguran put prema preuranjenom kraju i zapravo nisam bila svjesna koliko je sve bilo bolno. Tada mi je bilo normalno biti konstantno tužna, tupa, nezainteresirana, jednostavno sam mislila da sam takva i da će mi ostatak života proći u toj sivoj zoni. Kad je siva zona postala gotovo nepodnošljiva našla sam se na rubu trećeg kata. Sve doživljeno do tada izgubilo je svoj smisao. Uspjesi, ljubavi, samostalnost, posao, prijatelji, obitelj… Sve mi je bilo kao ravna linija na EKG-u. Mnogi će reći da je to od mene bilo sebično, a možda i jest, ali svojim emocijama i mislima tad nisam mogla upravljati.
Do kraja 2011. sve mi je bilo jednako dosadno, sivo, nezanimljivo, s tek ponekim uzbuđenjem i sretnim trenutkom. Smatrala sam da je problem u meni i da nema smisla da više dijelim isti zrak s ljudima koje volim, ali ih također uskraćujem za nekakav normalan život.
Čudno je reći, ali sreća u nesreći bio je baš taj događaj pred kraj 2011. jer mi je otvorio oči i uputio me u nekom drugom, zdravijem i svjetlijem smjeru.
Zaputila sam se psihologu, bez previše razmišljanja, jer je bilo jasno da nemam kontrolu nad vlastitim mislima i osjećajima. Psihologinju je zamijenila psihijatrica, pa zatim druga doktorica i sve do jedne potvrdile su dijagnozu depresije uzrokovane traumama iz djetinjstva. Jer ono što sam živjela u dobi od 11 i nešto sitno godina nije bilo normalno da bih iz tog kaosa izašla bez posljedica
Zahvaljujući tim odlascima doktori(ca)ma spoznala sam kako sam odreagirala na podražaje koje sam dobivala uslijed razvoda braka svojih roditelja, ali i ranije, dok su još bili zajedno. Naučila sam se nositi sa stvarima koje ne mogu promijeniti, ali i otpustiti bijes i mržnju prema onima koji nisu znali bolje. Naučila sam da treba govoriti i izražavati emocije, i dobre i loše. Da nije dobro držati u sebi i misliti kako nešto s tobom nije u redu jer će stanje tek onda postati vrlo loše.
https://www.instagram.com/p/B2RCZIIJpyf/
Spoznala sam da odlazak na terapiju može biti prekrasno, gotovo katarzično iskustvo jer ne samo da ti netko upali lampicu pa stvari vidiš jasnije nego budeš ponosan na sebe jer se trudiš i radiš na sebi. Shvatiš da nisi sam iako se katkad tako čini jer uvijek imaš nekog, imaš sebe. Postaneš obazriviji prema sebi i drugima, naučiš promatrati i slušati, sebe i druge. Naučiš biti tu, za sebe i za druge. Ne bježiš i ne tražiš prečace.
I ne, nije sve tako od jednog razgovora i od jedne terapije ili jedne kutije tableta (ako ti trebaju), teško je. Raspadneš se putem nekoliko desetaka puta, razljutiš se jer si uopće započinjao nešto, ali na prvu ideju da sivilo ne mora biti konstanta budeš bolje i dobiješ dodatnu energiju koja te tjera naprijed.
S vremenom sam naučila živjeti sa svojim strahovima i svojom boli, i počela sam javno o svemu pisati i govoriti jer mislim da treba. Nažalost, dan nakon što me Nina zamolila da napišem ovaj tekst saznala sam da još jednog dečka više nema. Imao je 27 godina. Puno premalo da ga ne bude.
Nije sramota ići na terapiju, priznati da imaš problem, da ti je teško, da se bojiš i da te boli.
Odustajanje boli puno više, i tebe i druge.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
P.S. Originalni tekst je objavljen u sklopu kolumne Nine Slišković Goleš u posljednjem broju Cosmopolitana.
