Sjedimo jučer, na kavi, frendica i ja. U centru Zagreba. U razmaku od svega par minuta do našeg stola došlo je prositi dvoje ljudi.
Oznaka: zagreb
Kažu da ne postoje glupa pitanja, tj. da ništa nije sramotno ili glupo pitati jer bolje je ne znati i pitati pa naučiti nego bubnuti glupost. Da, ima nešto u tome, ali ima i glupih odnosno besmislenih pitanja. Neka čuješ jednom u životu pa ti ostanu kao primjer, a neka se ponavljaju kao na pokretnoj traci i već si na njih spreman odgovoriti ili se čak ni ne udostojiš dati odgovor. Ova potonja opcija, barem po mom mišljenju, je najbolje što možeš napraviti kada ti postave pitanje “Gdje se vidiš za pet godina?”.
Bila je to duga večer sinoć koja se pretvorila u noć pa sam se vraćala doma kasnije nego inače, ali pasalo mi je. Jedna od stvari koje volim kod Zagreba ljeti su te šetnje gradom u gluho doba noći, kad nema žive duše, a može se disati jer je sparina konačno malo popustila. I tiho je, a volim tišinu. Posebno tu zagrebačku u kojoj obožavam čuti svoje korake po pločniku.
Običan četvrtak. Dan kao svaki drugi, povratak s posla gotovo pa uobičajenom rutom. Vruće mi je, jedva čekam da malo zahladi i da se ne znojim u (pre)klimatiziranom tramvaju dok teglim knjige, laptop i sve ostale blagodati modernog čovjeka. Izlazim ranije iz tramvaja jer moram do ljekarne, jedne od rijetkih u kojoj prodaju šampon koji koristim dulje od desetljeća. Jebiga, roditelji su me genetski počastili psorijazom pa za šampon izdvajam 100kn (kad sam ga počela koristiti bio je 60-ak, op.a.) i sretna sam ako ga uopće nađem jer u protivnom si glavu do krvi želim odrati. No, nisam htjela o svojoj psorijazi.
