Počelo je. Ono najljepše doba u Zagrebu. Kad navečer možeš šetati, voziti bicikl, rolati se, ma možeš se kretati u gotovo svim smjerovima i na sve načine, a nije ti vruće i nema (puno) ljudi.

Mirno je i ugodno, ne treba ti puno odjeće kao zimi, ne treba ti ni kišobran jer ako i padne poneki ljetni pljusak mene osobno to samo razveseli, osvježi, a i vrlo brzo se osušiš.

Sinoć sam se vraćala s jednog od poslova koje imam odnosno radim. Bilo je kasno, oko 23 sata navečer i bio je gušt biti vani nakon cijelog dana provedenog u zatvorenom prostoru, pod klimom i/ili ventilatorom, s ljudima, s obavezama… Ne sjećam se da je u vrijeme moje mame ili moje bake bilo normalno imati barem dva posla, a danas čujem da mnogi žive baš tako. O tome često razmišljam i sama jer oduvijek imam barem dva posla, nekad i više, a ljudi koje poznajem pod normalno imaju tri posla. Sve da bi preživjeli u Zagrebu.

Da, preživjeli. Ne radi se ni o kakvom luksuzu nego doslovno plaćanju režija, rente, kredita, školarine… Sve to je jako, ali jako skupo. Vjerojatno je tako i u drugim gradovima, ali plaća od 5-6 tisuća kuna u Zagrebu ne znači puno, samo da nisi u dugovima i da imaš za povremeni izlazak na kavu ili u kino.

Pitaju me često zašto nisam položila vozački i zašto nemam auto. Moj odgovor je manje više uvijek isti, a to je da mi u Zagrebu auto ne treba i da je to nepotreban trošak i stres koji si ne mogu, ali ni ne želim priuštiti. Kad će za tim biti potrebe i mogućnosti, imat ću auto, odnosno položit ću vozački.

Zapravo, često me boli kad vidim gužve u gradu, i kad vidim da su u autima redovito jedna ili dvije osobe. Baš boli jer smatram da je nepotrebno, nezdravo i, oprostit ćeš na izrazu, glupo. U tim gužvama stres možeš rezati nožem, a vjerojatno možeš i smog i sve druge nezdrave stvari koje se osjete čak i izvana. Znam kako je kad zaglaviš u gužvi s nekim, tko god to bio, mene počne oblijevati hladan znoj i  uvijek si kažem, a vjerojatno će tako biti do mog kraja: “Zajebi ti to, idem ja pješke.”

Tako mi je često i kad se radi o javnom prijevozu, iako ga koristim i smatram da je lakše i brže doći tramvajem od točke A do točke B, ipak ga ne volim i izbjegavam što više mogu. Sad su tu i vrućine, ljudi, turisti, a moram ići s jednog posla na drugi pa doma pa opet na posao i tako svakodnevno.

Ne da mi se gužvati u tramvaju, ako ne moram, biti pod klimom ako ne moram, a i to vrijeme dolaska/odlaska na posao iskoristim za sebe i smatram ga slobodnim vremenom. Ako sam u tramvaju, čitam knjigu ili pišem, ako hodam ili vozim bicikl razmišljam, slažem nove teme i tekstove, čistim se od obavezama nakrcanog dana. Doslovno klizim Zagrebom, upijam neke slatke sitne detalje, a noge rade i nemam osjećaj grižnje savjesti zbog previše sjedenja.

Jedva sam dočekala da stanu one proklete kiše i da zbilja mogu reći zbogom tramvaju, da mogu brojati korake ili okretaje pedala. Ali, ljeto je. Ponekad se nebo samo od sebe odjednom otvori pa uskačeš u tramvaj da na posao dođeš suh i u jednom komadu. Zato često ni ne uzimam svoj bicikl sa sobom jer mi ga se ne da (a mislim da se ni ne smije) gurati u tramvaj, misliti gdje je i što je s njim, zavezivati ga negdje i kasnije se bojati da je dobio neki novi par nogu. A vozi mi se čim je toplije i čim nema kiše. Srećom, i za postoji rješenje u Zagrebu i drago mi je da sam ga otkrila. Da, moj bicikl je doma, ali imam drugi na više različitih mjesta u gradu.

Uzmem si ga kad hoću i vratim ga kad hoću. I ne moram trpiti klimu i ljude u tramvaju, sjednem na bicikl i vrtim pedale do doma. Kakva milina, čovječe. Doslovno sjedneš i voziš.

Idem s posla, čeka me doma ili na drugom kraju grada još posla, a ja se upravo psihički odmorih pedalirajući. Skužila sam i da se kasnije bolje osjećam i bolje radim. Imam više energije, više stvari u gradu sam primjetila, nisam buljila u mobitel kao što to često bude u tramvaju ili busu, odmorila sam se od interneta, vidjela sam neke nove prozore i neke nove zgrade kojih do prije nekoliko tjedana tamo nije bilo. Ne moram ići istom rutom kao i uvijek, zanimljivije mi je, a i sretnem neke drage ljude.

Da sam ranije znala koliko toga mogu sebi, ali i drugima, gradu, okolišu, zajednici, učiniti sa svega par okretaja pedala, ne bih se toliko stresirala oko drugih vrsta prijevoza.

Jel možeš zamisliti poluprazan grad, kliziš uličicama, ideš polako jer nema smisla juriti, osjetiš svjež zrak na licu i puštaš mislim da odu kuda hoće? Ja mogu jer to živim svaki put kad idem s jednog posla na drugi ili se vraćam kući. Svaki put kad sjednem na gradski bicikl jer mi se ne da sjediti u tramvaju i ne da mi se slušati iste priče, isti radio, gledati iste stvari na mobitelu. Idem prema obavezama, a odmaram se.

Meni sasvim dovoljno, a vjeruj mi, i tebi bi bilo.

Do idućeg puta,

 

Zagrljaj,

A.