Iz veze u vezu u drami sam po jednom pitanju, doslovno nikako na zelenu granu s njim(a). A to pitanje glasi: što gledati od filmova ili serija kad ste dvoje? Čak se lakše dogovorimo oko jela (a svi znamo koliko je to teška kategorija), putovanja, koncerata, financija, ali ovo svaki put postaje sve gore. Sa svima.

Nije čak ni stvar žanra ni ukusa, nego k’o za klinac sve uvijek bude kontra. Meni se gleda serija, njemu film. Njemu se gleda nešto super novo i inovativno s hrpom specijalnih efekata, a ja bih iskopala nešto s početka 20. stoljeća.

Da, najdraže mi je nedjeljom ujutro, u sedam sati, slinava, raščupana i nikakva gledati filmove iz doba zlatnog Hollywooda. Onda maštam, pogađam boje ako su filmovi crno-bijeli, pjevušim muziku iz filma ostatak dana, promatram krojeve haljina i hlača, vrtim rečenice koje su nekad imale ogromnu težinu, a danas su svedene na neku smiješnu razinu. Ali ne, ništa od toga – on bi tada spavao i tad traži stopostotnu tišinu. Ili mora pogledati snimku NBA utakmice jer one su u noći sa subote na nedjelju. A postoji i mogućnost da bi baš tad odgledao novu epizodu neke SF serije.

Kad se meni gleda neka utakmica ili najnovija serija, onda bi on dokumentarac o autima ili teorijama zavjere. Uglavnom čisto sranje, tim više što nije svađa samo oko televizora i (nekadašnjeg) dvd-a, nego je sad tu i internet kao treće smetalo, s neograničenim izvorima za žestoke rasprave na rubu fizičkog incidenta. Ja bih ovo, on bi ono, ja sam to već gledala, on nije, ali ni neće. Kaže, ne zanima ga jer je pogledao trailer.

Zna da su u trailerima uvijek najbolje i/ili najintrigantnije stvari, oni u pravilu ne prikažu realno film ili seriju koju najavljuju. Jednostavno, pogledao je trailer i neće! Seriju ili film su pogledali i naši frendovi i preporučili nam, ali ne i gotovo.

Zadnji put kad smo po preporuci nešto gledali, svađali smo se danima jer je meni film bio užasan, a on je odmah skinuo i nastavke, ispratio sve što o tom filmu ima na YouTubeu, napisao kritiku, ocijenio na IMDb-u… Zakačio se kao dijete na čokoladu, a meni samo da mi je vratiti ta dva sata života i sve ostale sate koje je on proveo s tim filmom, umjesto sa mnom.

U nekim takvim trenucima poželim ponovno peglati sav veš koji sam već ispeglala, ili čak otići do susjede i uzeti i njen veš samo da ne moram ni gledati ni slušati taj neki njegov super film ili seriju o kojoj ne želim znati niti slova.

I što je najgore, situacija je skoro pa ista i kad je u kontra smjeru, odnosno kad bih ja gledala predivnu neameričku seriju u kojoj glumci nisu napirlitani i umjetni nego vidiš one najsitnije detalje koji nas čine ljudima. Detalje poput proširenih pora, kapilara ili krivih zuba. To su europske serije i filmovi u kojima likovi izgledaju kao neki susjed s trećeg kata ili mamina kolegica na poslu koji je radila u devedesetima. Ne, to njemu nije zanimljivo jer to ima na trećem katu, on hoće borbe, ratove, avione i tenkove. Ali ne bi gledao vijesti jer, citiram, „dosta mu je negativnosti”. Daj mu da gleda Dunkirk u kojem se ništa ne događa, koji opisuje jedan povijesni događaj, a o kojem on zna i više od onih koji su tamo bili duhom i tijelom.

I onda ja zaspim za vrijeme Dunkirka, kaj ja znam tko tu koga, vidim samo hrpu jednako odjevenih muškaraca koji su se nagutali puno vode, more ih šamara sa svih strana i pokušavaju ubaciti neku radnju, ali ne ide im baš. Žele me piknuti usred pleksusa nekim emotivnim scenama i da se sažalim nad sirotim vojnicima, ali ne ide. Svaka čast redateljima i ekipama za specijalne efekte, stvarno rade hvale vrijedna čuda, ali meni se gleda dvoje ljudi koji se prožimaju riječima i pogledima, a ne brod koji je savršeno realno prikazan u svoj svojoj veličini i snazi.

Njega ne zanimaju drame, kaže, ima ih dosta. Opušta ga nasilje i rat. Ajme paradoksa: zbog filmova i serija mi smo zaraćeni, ali on bi i to radije gledao u HD-u, 4K ili kako već ta slova i brojke idu, a u zbilji bi pak najradije stisnuo „mute” i zaboravio što se događa oko njega.

Kad i pronađemo nešto što nam se istovremeno jednako gleda (a to je, vjerujte mi, rjeđe od Olimpijskih igara), obično krenu neka druga sranja. Ja sam preumorna i zaspim nakon dvadeset minuta. Ili se njemu jede ili mu nije dobro, ima temperaturu 37,2 i jadan umire. Ili, ono što je najčešće, jer nismo u kinu nego doma u trenirkama, u krevetu ili na kauču, nekome od nas dvoje se baš sad, za vrijeme filma ili serije – hoće. Jedva, dakle, pronađem(o) nešto što bismo oboje gledali, nitko nije gladan ili bolestan ili umoran i onda te vlastito tijelo krene sabotirati. Pobogu, ispada da nikad ništa ne odgledamo zajedno do kraja ili u komadu bez pauze. I tako sam jednog dana došla na ideju da bi možda mogli zajedno gledati porniće jer zašto ne – to je svejedno gdje smo stali, prekinuli gledanje ili zaspali, a dobro dođe i kao stimulans.

U mojoj glavi uopće nije bitno je li najnoviji i kakvi su efekti, samo da nije snimljeno u nekom podrumu mobitelom. I da žene nemaju one odvratne duge nokte ili da muškarci nisu cijeli prekriveni tetovažama, nakvarcani i nauljeni s počupanim obrvama.

Njemu je pak bitno da ima barem jedna scena s dvije žene, po mogućnosti plavuše. Tu već dobivam živčane slomove jer ne razumijem tu fascinaciju plavušama, ali dobro, o ukusima se ne raspravlja. Ja bih gledala nešto što je oku lijepo, a ne da se ženu razvlači kao kaugumu i tretira ju se samo kao neku igračku. Okej, govorimo o pornićima, znam da i ne trebaju imati priču, ali barem nešto. Ne znam, ali priča me fakat napali dodatno. Pa ajde ti pronađi neku „priču” u pornićima gdje su dijalozi na razini osmoškolca koji nije pretjerano obrazovan, niti baš najpametniji i najtalentiraniji u razredu.

I tako smo se, eto, stali dogovarati oko gledanja pornića; zapravo – probali smo se dogovarati. Posvađali smo se više nego oko Dunkirka i Aliena zajedno, a nismo ga još ni krenuli gledati! Te su prejeftini, ili nemaju priču, ili su ljudi potpuno umjetni ili pak previše „obični” pa niti to ne odgovara. Ne, ja ne želim gledati onu susjedu glavnog lika koju trpaju trojica mesara iz obližnje mesnice. Ne želim da je neuredno i oku ružno, hoću uživati i iskoristiti taj pornić za daljnji razvoj događaja. Da nam to bude neka startna točka i da nas zaintrigira neka poza ili situacija toliko da ju želimo rekreirati.

Opet šamar realnosti i opet nemoguća misija. Ja u svemu vidim manu, a njemu je jedino važno da je glavna glumica plava i da ima dobro tijelo. Njemu ona ima dobro tijelo, meni ne jer ima umjetne sise i ravnu guzicu i šlauf na trbuhu. Kad to sve kažem, ispadam nenormalna i ljubomorna, ali kad spomenem da mi je treći s kojim je spavala u filmu baš onako, za poželjeti, onda se uvrijedi. Krene se ispipavati, primati za trbuh, provjeravati koliko je ili nije obdaren…

Pokušavam spasiti stvar tako da mu kažem da pretjeruje, da je meni najbolji baš ovakav kakav je i da ni u ludilu ne bih nekoga nalik trećem iz pornića. Stišćem pauzu, krećem u „napad”, napalilo me tih nekoliko kadrova. U mojoj glavi pornići i tome služe, nitko ih valjda ne gleda od početka do kraja. Vjerojatno ih ne pogledaju niti oni koji ih snimaju, zato i jesu prepuni grešaka, nelogičnosti i gluposti. Krenula sam prema njemu, mazim ga, skidam se… Neće. Neće ništa. Potonuo je i razmišlja je li mi dovoljno dobar, lijep, velik, u odnosu na onog trećeg iz filma.

Ne znam što da radim, govorim mu da nema potrebe da bude iskompleksiran, ako ja nisam na sisatu umjetnjaču koja je njemu bila napeta. Niti ću ikad biti umjetno ili bilo kako drugačije sisata, niti ću ikad biti plavuša, pa mu ne serem zbog toga i želim da nismo gledali tih par minuta pornića bezveze nego da nastavimo u revijalnom tonu. Kao oni u filmu, ali s nama i bez dodatnih ljudi. I opet neće.

Pustilo ga je, radije bi sad gledao neku utakmicu koju je već gledao ili, ima nešto još bolje, nešto što nikad ne gleda poput Plodova zemlje ili talk showa s kojima se inače sprdamo. U glavi mi je stalno onaj vic u kojem žena gleda pornić i onda pita pred kraj hoće li ju sad, nakon što ju je poševio na sve moguće načine, i oženiti. Vrtim si da sam možda bila prekritična kad se radi o pornićima i da sam ja kriva za to što on sad neće i što ga pornić nije napalio. Što nisam izdržala na Dunkirku, zašto ne pijem kavu prije nego gledamo neki film ili seriju? Ne pijem kavu ni inače, sigurno bi onda imalo efekta – ostala bih budna i dobila mir u kući. I seks. I ispeglani veš. Ali ne, moram ja izvoditi bijesne gliste i predlagati nešto što će mi se o glavu obiti kao bumerang…

Pornići… Pa jebem se glupu, odakle mi ta ideja?! Što fali utakmicama, SF filmovima i dokumentarcima o obavještajnim službama i organiziranom kriminalu?! Nakon dobre tekme barem bi bio sretan i zadovoljan, a ja zadovoljena. Ali ne, moram ja tamo gdje mi nije mjesto i gdje se manje snalazim nego u dućanu s kablovima i alatom.

“Genijalna” ideja se tako pretvorila u pakao i produbljivanje drame. Sad je gotovo službeno da nikako ne možemo pronaći nešto što bismo oboje s jednakim guštom i interesom pogledali, s naglaskom na to da gledamo zajedno i istovremeno. Internet je možda smetalo i idealan razlog oko kojeg ćemo se, rekoh već, poklati, ali ima jedna stvar koju on pruža, i to radi sjajno. Možemo, svaki na svom laptopu ili što već koristimo, gledati što nam se hoće i može, bez da potkopavamo jedan drugog i budemo frustirani. Ovako oboje odgledamo nešto što nas veseli i ispunjava, a kasnije se „ulovimo”. Onako, za pravo. Ne kao na filmu.

A može i tako, ali bez umjetnih cica i nakvarcanih tijela.

P.S. Tekst je objavljen u kolumni Radni spol u Playboyu.