Uskoro će biti dvije godine da ispod mojih tekstova piše da sam, između ostalog, ovisnica i o promjenama. Iako pišem blog o sebi i stvarima i događajima koji se većinom događaju meni, i dalje mi je teško predstaviti se u par riječi ili rečenica.
Kategorija: NOVO Page 2 of 6
Pitali su me nedavno, javno i pred publikom, koji je moj san. Naravno, nema ih malo, ali kao iz puške sam izjavila: “Biti mama.”
Sjedim u travi i gledam kako stršljen leti oko mene. Ne uzbuđujem se previše, nije mi ga drago vidjeti, ne bih htjela da me ubode, ali ne bojim se jer nemam razloga. Nisam alergična na ubode insekata, rekoh si. I kako mi je to prošlo kroz misli tako su se u mojoj glavi počele rojiti, baš poput osa i stršljena, i druge misli.
Nedjeljno jutro prije nekoliko nedjelja. Ljeto je i vruće, ali ne smeta mi, opuštena sam. Razvlačim se po krevetu, istežem, prolazim prstima po svojoj koži i skidam nepotrebne slojeve odjeće i tkanine. Vruće je i muka mi je na toj temperaturi imati išta na sebi, bezbrižna sam i razbuđujem svoje tijelo. Prsti su se preselili već nekoliko puta s lica i kose, na grudi i vrat. Dolazim k sebi.
Htjela sam si jučer konačno srediti nokte, ali rekoh neću jer me danas čeka čišćenje. Dobro da nisam jer sam si još jučer odvalila pol nokta prilikom stavljanja i skidanja utega na štangu. Ne smetaju mi takve situacije jer sve je to u opisu posla kojim se bavim. I što je najbitnije, posla koji volim.
Kažu da ne postoje glupa pitanja, tj. da ništa nije sramotno ili glupo pitati jer bolje je ne znati i pitati pa naučiti nego bubnuti glupost. Da, ima nešto u tome, ali ima i glupih odnosno besmislenih pitanja. Neka čuješ jednom u životu pa ti ostanu kao primjer, a neka se ponavljaju kao na pokretnoj traci i već si na njih spreman odgovoriti ili se čak ni ne udostojiš dati odgovor. Ova potonja opcija, barem po mom mišljenju, je najbolje što možeš napraviti kada ti postave pitanje “Gdje se vidiš za pet godina?”.
Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
