Kažu da ne postoje glupa pitanja, tj. da ništa nije sramotno ili glupo pitati jer bolje je ne znati i pitati pa naučiti nego bubnuti glupost. Da, ima nešto u tome, ali ima i glupih odnosno besmislenih pitanja. Neka čuješ jednom u životu pa ti ostanu kao primjer, a neka se ponavljaju kao na pokretnoj traci i već si na njih spreman odgovoriti ili se čak ni ne udostojiš dati odgovor. Ova potonja opcija, barem po mom mišljenju, je najbolje što možeš napraviti kada ti postave pitanje “Gdje se vidiš za pet godina?”.
Kategorija: NOVO (Page 2 of 6)
Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
Bila je to duga večer sinoć koja se pretvorila u noć pa sam se vraćala doma kasnije nego inače, ali pasalo mi je. Jedna od stvari koje volim kod Zagreba ljeti su te šetnje gradom u gluho doba noći, kad nema žive duše, a može se disati jer je sparina konačno malo popustila. I tiho je, a volim tišinu. Posebno tu zagrebačku u kojoj obožavam čuti svoje korake po pločniku.
Da sam ja TBF i trebam snimiti njihov stari hit “Guzice i sise” u verziji 2018. vjerojatno bi umjesto “di god da pogledam guzice i sise” bilo “di god da pogledam predrasude”. I hejteri. I mobiteli. Kvragu, da su bar svugdje samo guzice i sise, svijet bi bio ljepše i manje toksično mjesto.
Spremala sam se neki dan za izlazak iz stana. Ništa posebno, samo izlazak na kavu, ali oni koji me bolje poznaju znaju da mi i za to treba vremena jer eto, nikad spremna i uvijek kasnim. Pisala sam već o tome, nije da izađem kao s modne piste, najčešće imam lak za nokte koji nije baš reprezentativan, a kosa mi je sve samo nije kao frizura iz salona… Ali sa sobom gotovo uvijek imam neki Sport Billy ruksak, super sack ili “magičnu” torbu.
Tri mjeseca. Toliko je prošlo otkako sam se vratila s Kube. Devedeset i kusur dana, a meni su i dalje u ušima ritmovi salse dok prolazim zagrebačkim, banjalučkim, riječkim, talijanskim i austrijskim ulicama. Okusi manga, banane i papaje i dalje su mi toliko intenzivni da boli.
Od prošlog tjedna moj život je postao super. Nisam dobila na lutriji, fakultet mi je i dalje u statusu quo, i dalje sam nezaposlena, nemam super tijelo kakvo bih htjela imati, u obitelji imam nekoliko ozbiljno bolesnih ljudi, još uvijek sam podstanarka i muku mučim sa svojim spavanjem. Ali moj je život super.
