Što sam starija to češće, nekad i naglas, postavim pitanje: “Kad će postati lakše?” Postavim ga sebi, frendici, mami, dedi. Najčešće odgovora ili nema ili me, u najboljoj namjeri, zakucaju do kraja u pod kategoričkim NIKAD.
Nakon više od desetljeća provedenih u ovakvim ili onakvim ljubavnim vezama, niti posebno uspješnim niti neuspješnim, vjerojatno jednako prosječnim kao sve ostale proživljene u istom vremenskom razdoblju, svakim danom shvaćam koliki je teret svega toga. Možda je “teret” kriva riječ jer automatski pomisliš da je sve u njima teško i ružno, ali nije, ima puno lijepoga i korisnoga. Problem je u tome što ima puno svega, a to je s vremenom teško nositi.
Da, ni na kraj pameti mi, prije desetak godina, nije bilo da ću biti ovo što sam sada i da ću proživjeti sve što jesam jer dok si klinac zbilja nemaš niti mrvu ideje kako sve u stvarnosti izgleda. Krojiti petogodišnje ili desetogodišnje planove tada je isto kao i vezati tenisice na velikom odmoru, a započinjati neku novu vezu unutar 24 sata od zadnjeg prekida je isto kao i nalakirati nokte u neku drugu boju. Sve je lako kad nemaš pojma kako stvari idu i kad nemaš tzv. kofere.
Nakon nekog vremena, dobrog brodoloma ili dva, pomisliš da si nešto pametniji i da ti se neće opet isto sranje dogoditi, ali vrlo vjerojatno hoće samo u drugom paketu, drugog imena i prezimena, na drugoj adresi.
Kaže moja doktorica da je razlog tome što još nisam savladala lekciju i da još nije (dobro) vrijeme. Ta ista doktorica, ali i mnogi drugi oko mene, kažu da, unatoč svemu proživljenom, i dalje idealiziram ljubav. Da su me iskvarili filmovi, serije i pjesme. Da sam nepopravljivo romantična.
Ne znam što reći na to osim da, ako i idealiziram ljubav, onda dobar dio razloga večeras leži u bolničkoj sobi i čeka da joj sutradan njena bolja polovica pomogne jesti juhu. Ista bolja polovica koja je, prije 55 godina, služila vojsku dvije godine bez da su se više od triput vidjeli. Bez mobitela i mailova, bez svakodnevnih telefonskih razgovora, samo pisma koja su si povremeno pisali. Pred kraj službe, slali su ih svakodnevno i dogovorili se da će si na kuverte bilježiti, On plavom, a Ona crvenom bojicom, koliko je još dana do kraja službe ostalo. Njega su pustili nekoliko tjedana ranije, a pisma su ostala uredno spremljena u kartonskoj kutiji. Četrdesetak godina kasnije, za neku dvoznamenkastu godišnjicu braka On joj je poklonio drvenu škrinjicu s porukom: “Poklanjam ti ovu škrinjicu da u nju pospremiš blago jer ja svoje odavno imam.”
Kad ih gledam, sijede, naborane i u bolnici, shvaćam da ne postaje i ne treba postati lakše nego samo treba znati odabrati osobu s kojom će teret i koferi prerasti u blago koje će zajedno cijeniti. I da su svi filmovi, serije i pjesme ništa u odnosu na dvoje koje imam. Nek’ ih imam što dulje.
Zagrljaj,
A.
Danas si mračnog raspoloženja,a proljeće je došlo.
Moźda se pojavi i sunce.
Ne poznam te,a poznam te dobro. I nači ćeš ljubav. Vjeruj mi. B.B.
Vjerujem, BeBe 😉 Nisam (pre)mračnog raspoloženja. Doći će i sunce i proljeće. I ljubav.
[…] starčića o kojima sam već pisala, i opet ću, broje zavidan broj zajedničkih ljeta, a sjećaju se prvog susreta u osnovnoj školi […]
“Da su me iskvarili filmovi, serije i pjesme. Da sam nepopravljivo romantična.”
Pa ne mogu vjerovati …….zar je to grijeh?!?!
Romantičnim se rađaš, ne postaješ ….kakvi filmovi, kakve crne serije?!
Zar pjesme mogu nešto pokvariti?!
Čuj idealista! Pa kakav bi trebao biti čovjek?!
Sa svim svojim manama i vrlinama s nama dijeliš svoja razmišljanja i otvoreno pričaš – pišeš o nečemu što mnogi od nas nemaju petlju. Često nam otvaraš oči i ukazuješ na stvari koje nam često promiču u životu a da se ni ne osvrnemo a tako su životne i vrijedne. I kako onda tražiti grešku u tebi, tražiti uzrok ili razlog ……….
Ja jedino mogu skinuti kapu do poda i zahvaliti ti što svoj dar pisanja dijeliš s nama i obogačuješ nas.
A što da ti kažem, osim HVALA <3
A ja na to mogu reći ….veliko “molim” ……. da nastaviš pisati o svojim razmišljanjima i stavovima kakvi god bili. Možda se ne moramo uvijek i složiti ali upravo raznoliko cvijeće čini livadu ljepšom.
Jednom će se pojaviti niotkuda,
iznenaditi te s dvije riječi i pogledom punim želje,
pričat će ti u nedogled o nevažnim stvarima,
zapitkivati o zdravlju i sreći,
tražiti u tebi sve ono što ti,
mladoj i neukusnooj,
pobježe iz ruku u ovom stoljeću punom besmisla…
Neukusnoj? Valjda neiskusnoj? 🙂
Moraš poeti ostaviti priliku da isprosi interakciju, čemu bi poezija inače služila? 🙂
Nezahvalno je analizirati ičije a kamoli svoje pjesme no ja bih rekao da “neukusnoj” igra sasvim dobru ulogu, neočekivano je i pomalo neprimjereno, najavljuje nam besmisao…
Veći problem je tipfeler “…oo…”, to ipak nije bilo namjerno.
PS.
Pomoglo bi da stižu nekakve obavijesti kod odgovora 😉
Divna si i tvoji tekstovi su jedino sto me smiruje da ima jos ljudi poput mene. 💓
Hvala ti od srca!
[…] Tekst je preuzet sa Blogledala. […]