Zauvijek Perla

Volim gledati filmove koji me tjeraju na razmišljanje. Filmove zbog kojih mi se naježi koža, potekne suza, upali lampica iznad glave jer mi onda to nije puko trošenje vremena. Ne, nije da ne pogledam i neki “glupi” film ali trudim se, nakon uložena dva ili više sati života nemati iznad glave upitnik sa “Šta je meni ovo trebalo?” ili “Odu dva sata koja mi nitko nikad neće vratiti?”.

Vrijeme je dragocjeno.

Slučajno sam prije koji mjesec naletjela na film Zauvijek Alice, bila sam na bolovanju i ležala u krevetu pa mi nije bilo druge nego gledati filmove. Bez brige, neću napisati recenziju Alice koja vrlo rano, u 50-im godinama života oboli od Alzheimerove bolesti, i to 4. stupanj od njih 7 . Ali ta ista Alice udarila me u pleksus više nego što bi me udarila prije 5 godina dok još nisam znala da jednu takvu imam u neposrednoj blizini, u najužem krugu obitelji. Moja Alice, odnosno “Perla” (jer studiram talijanski zbog njenih dugih telefonskih razgovora s Italijom početkom 90-tih) nema Alzheimer, ali ima Parkinsonovu bolest s demencijom.

Kod takve dijagnoze teško je ostati ravnodušan, ali imam osjećaj da je lakše zanemariti ovakvu bolest nego neki rak jer to je ipak konkretnije, istinabog i smrtonosnije ali ima mogućnost ozdravljenja pa se svi (najčešće) pripremimo i na najgore i na najbolje i krenemo se boriti protiv užasne bolesti. Kod ovoga nije tako, barem ne u mom konkretnom slučaju gdje je najlakše pustiti da stvari idu svojim tijekom (a idu prebrzo i preokrutno) i čekati da “prođe” odnosno “završi”.

Vrijeme je dragocjeno.

Nažalost, lijekovima i terapijom ne možeš ništa osim usporiti brzinu vraćanja u rikverc. Danas Perla, ona ista koja mi je nekad mijenjala pelene, izmijenjuje faze osmoškolke i vrtićke djevojčice i tako s njom moraš postupati. Naravno, kad si svjestan da je njeno stanje takvo, da si to nije samo umislila i da nije da se ne sjeća što je radila jutros zato jer je umorna nego se zbilja toga ne sjeća. Ali sjetit će se tvog bivšeg dečka od prije 10 godina i pitati te zašto još ne živite skupa, a sadašnjeg će nazvati imenom onog od prije 3 godine. Kupit će ti stvari kakve ti je kupovala u drugom osnovne i htjet će te razveseliti, a ti ćeš morati ostati pribran, zaboraviti da ti je danas težak dan, da su rokovi, da moraš platiti račune, oprati veš i nazvati frendicu nakon što se dva mjeseca niste čule jer ne stignete od obaveza.

Vrijeme je dragocjeno.

I onda se razveseliš i stvarima koje ti ne trebaju, spustiš se na razinu na kojoj ona je u tom trenutku jer u suprotnom kod nje izazivaš strah i suze. I sram. Perlu je često sram sebe same pa se zatvara u sobu, umorna je  i nemoćna. Ne jede previše, ne kreće se, mogla bi ali neće jer nema volje. Ljudi oko nje su zaposleni, nemaju previše slobodnog vremena ni za sebe, a kamoli za tu djevojčicu u kući. Teško je jer ne ide naprijed, jer ovo vrtićko dijete neće krenuti u školu pa u gimnaziju… Ne, sljedeća faza su niže grupe u vrtiću, a zatim jaslice, a ti gledaš kako polako nestaje osoba koju si poznavao jer je nisi znao u toj dobi. Niti ostali oko nje, ali trudim(o) se upoznati ju. Inače opsjednuta svojim krasopisom i urednošću jučer mi nije mogla normalno ispisati čestitku za rođendan. Naravno da se ne ljutim, spremila sam se je gdje i druge čestitke koje mi je do sad poklonila.

Dragocjeno je i ovo vrijeme koje je ostalo pa jedva čekam slobodan trenutak da uzmem identičnu bojanku kakvu sam i njoj kupila, sjednemo za kuhinjski stol i krenemo bojati zajedno. Ne bi bilo prvi put, radile smo to prije 20 i više godina, što ne bismo mogle opet? I opet. I opet… jer najljepši biseri nastaju u ranjenim školjkama.

 

Pusa od mene, čuvajte se!

 

P.S. perla (tal.) – biser <3

P.P.S. Still Alice – za one koje zanima, pretopla preporuka 

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.