Saznat ćeš što ti treba kad se riješiš klupe za rezerve

Kao i prije svake nove sezone ili godišnjeg doba, nekako mi prirodno dođe rješavati se stvari koje mi ne trebaju uopće ili mi ne trebaju u toj sezoni pa ih prepakiram, premjestim, poklonim, bacim… Sve ovisno o konkretnom predmetu, naravno.

I svaki put, bez iznimke, iznenadim se koliko toga uopće imam i koliko zapravo malo stvari koristim i trebam. Guše me stvari bez obzira na kvadraturu, a najviše sam si za to sama kriva.

Ne trebam pet crvenih ruževa i deset crvenih lakova za nokte, a opet, tako su nas “isprogramirali” kako bismo više i bolje kupovali, kad vidim nešto novo ili nedajbože na akciji pa mi u glavi vrišti PRILIKA/SNIŽENJE/UŠTEDA odmah imam još jedan novi crveni lak ili ruž. I onda to stoji. Ne koristim to osim možda prvih nekoliko puta, dok me ne pusti. Pa se vraćam starim lakovima i ruževima koje najviše volim, doslovno da ih potrošim i štedim to novo kupljeno. I stalno iz šupljeg u prazno.

Ali, ovo nije tekst o lakovima i ruževima, oni su tu kolateralne žrtve koje možemo nazvati i nekim imenima, poput Lovro, Luka, Ivana, Sven, Tina … Svejedno je jer isto kao i s lakovima i akcijama, tako smo se počeli ponašati i s ljudima. Ne svi i ne sa svima, naravno, ali kad se s odmakom malo bolje pogleda, ni veze ni prijateljstva, ali ni obitelji nisu nimalo nalik istim odnosima prije nekoliko desetljeća.

Volim reći da stalno, i za sve, imamo klupu za rezerve. Zato i imamo tri iste boje laka, četiri šampona, pet istih traperica, četiri prijateljice koje nam to zapravo baš i nisu, ali trebaš nekoga za kavu. Ili barem misliš da trebaš jer, realno, kavu ili čaj možeš piti i sam/a. Ako možeš.

Imamo dečka ili curu, partnera, ali rijetko, pogotovo u doba interneta ili u većim sredinama, se obvezujemo na neki dulji period, još rijeđe na doživotno jer je često negdje onaj neki crv sumnje. Pa imamo rezervu i tipkamo s drugima ili “nevino” flertamo, kombiniramo, razmišljamo u čemu je netko bolji ili lošiji od osobe s kojom jesmo ili se samo družimo. Stalno uspoređujemo.

I na kraju zaglibimo s deset istih lakova, četiri para istih tenisica (ali druge boje, iako nekada ni to), nekoliko ljubavnih veza koje su mahom bile iste, ali su se mijenjala imena s druge strane stola, neke boje i oblici, no većinom je sve ostalo isto.

Zašto? Jer nismo narasli u međuvremenu i nismo naučili lekciju.

Uvijek se sjetim svoje Zrinke koja mi je rekla da će mi se sve ponavljati dokle god ne naučim lekciju. To sam isto i ja ponovila prijateljici koja je opet, po ne znam koji put, promijenila posao i zamijenila ga istim, s istim uvjetima i, na kraju, s istim ishodom.

Tako je i s vezama i odnosima. Ako opet imam rezervu i kalkuliram, opet će sve jednako biti kao i prije. Možda će ovaj put trajati dulje ili će ipak neke stvari biti malo drugačije, ali ja se nisam dovoljno promijenila da bi se neko prijateljstvo ili neka veza zadržala zauvijek.

Stalno želimo to nešto više i bolje od drugih, a sami nismo gotovo ništa napravili i onda kad dođemo do istog trenutka opet promjena na novo, ali ne i na bolje. Drži nas taj moment “novog” kao neka droga o kojoj smo ovisni, a sve manje cijenimo ono što imamo jer realno, niti ne znamo što sve imamo, a još manje što nam treba.

Isto je sa stanjem u ormarima kad prelazimo iz jedne sezone u drugu, kao i s odnosima kad završava jedan, a počinje drugi. Tako je i s poslovima, kad ih se mijenja jednog za drugim. Ne dajemo si vremena (a realno, niti nam život daje dovoljno vremena jer računi i obaveze ne čekaju) da očistimo sebe, svoje vrijeme i prostor od stvari i ljudi koje ne koristimo ili ne trebamo. Čudno zvuči ovo “koristimo ljude”, ali mislim na njihovu ulogu u našim životima.

Bez obzira radi li se o prijateljima, bivšima ili članovima obitelji, trebalo bi pojednostaviti sve kao i s hrpom nikad ili jedva nošenih traperica u ormaru. Kad imam ta sezonska čišćenja i pražnjenja, pa iskopam nešto što nisam znala niti da postoji, u zadnje vrijeme si postavim pitanje: “Ako mi nije trebalo sve ove godine, treba li mi sada?”

U većini slučajeva, odgovor je da mi ne treba i u roku odmah moja susjeda ima novi set posuđa, a frendica novi kaput u ormaru. I opet čudno ili ružno, ali isto je i s ljudima. “Ako se nismo čuli sve ove godine, ni na koji način, je li mi ta osoba potrebna u životu?”

Vrlo vjerojatno nije, bez obzira dijelimo li krvno srodstvo ili ne. Znam, možda sam radikalna, ali zapravo samo radim prostora za sebe i one koji žele i trebaju biti u mom životu. Jer mi trebaju i ja trebam njima.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

Previous

“Može pitanje?” – “Ajde, iznenadi me…”

Next

A da me pustiš na miru s nepotrebnim pitanjima?

2 Comments

  1. Baritalos

    Wannabe Ana Bučević?

    • blogledalo

      Ni blizu išta takvo. Radije pročitaj još mojih tekstova prije ovakvog trpanja u koš 😉

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén