Došla mi je poruka. Poslao ju je jer smo si i dalje dobri, a ja mazohistički održavam kontakt sa gotovo svim bivšima. Ili barem s onima koji me nisu ispljunuli nakon prekida, bacili ravno na pod i onda još šutnuli nogom u rebra. Došla mi je poruka. Kratka. „Može pitanje?”

Eh, sad, da je to netko drugi i da ga malo manje poznajem, mislila bih da je ne znam što, ali je moje šesto čulo, ženska intuicija ili što već, i prije nego je odgovorio na moje „Slušam” znalo što i zašto pita. Ali, nije to samo za Danijela konkretno rezervirano, to je zapravo za sve muškarce koji bi bili i pošteni i jebeni. Nova poruka. Dugačka. Navlači me da sama shvatim ono što sam odavno shvatila, ali ne dam mu da se izvuče: „Pa ovaj, imao sam sad neku manju raspravu na temu seksa… pa sam spomenuo tebe.. pa je ta osoba pogledala tvoju fotku.”
Ah, toliko riječi i vremena da bi mi rekao ono što sam znala već kod onog – „Može pitanje?”

Umirem od smijeha. Neću da se više pati, želim čuti kako se izvlači na telefon i kako je siguran da je ono što mi nudi dobra ideja. A nudi trojac: Danijel i ja i ta neka kojoj sam se ja toliko svidjela da je ona predložila sve. Barem mi tako kaže. Nakon kiše komplimenata kako je sa mnom bilo genijalno i najbolje ikad i kako je ona zapravo za mene, a ne za njega, preuzimam stvar odnosno razgovor u svoje ruke. Sa mnom mu je tako genijalno da treba još jednu koja nije za njega nego za mene? Ma kog’ ti to jebeš, frende? Pardon, kog’ ti to jebeš, Danijele? Suze mi teku od smijeha dok moli i kumi da mu ostvarim fantaziju.

Nije ni do ljubomore ni do posesivnosti, jednostavno mi sad fakat ne treba nikakva druga žena u krevetu. Ali ne, on ne odustaje s onim – „ona je za tebe”. Ja i dalje umirem od smijeha i zabavljam se dok se on ponižava. Rekoh, daj da barem vidim koga si ti to meni odlučio „pokloniti”. Kaže da je njemu „jebena”, ali to ništa ne znači. Muškarcima je Scarlett Johansson jebena, a meni izgleda kao svinjica i pored nje i Penelope Cruz uvijek bih odabrala Cruz.

Isto kao što muškarci ne mogu vidjeti balerinke na ženi, tako ni mi ne možemo vidjeti zgodnog frajera s prosječnom ili ispodprosječnom ženskom, nekom tipičnom Barbikom, svom utegnutom, kloniranom i umjetnom. Poslao mi je njezinu sliku, ali vjerujte – nisam ni pogledala kako izgleda ta njegova koju mi je htio darovati. Jer nisam si ju sama odabrala, a muškarac teško da ti ikad daruje (bez pomoći prijateljice ili druge ženske osobe) poklon koji ti odgovara. Em fulaju broj, em fulaju boju, materijal, oblik… Sama činjenica da je tu „jebenu” išao meni pokloniti, dizala mi je one sitne dlačice na vratu. Od užasa, a ne od napaljenosti. Sjećam se da sam prije koju godinu gledala telku s Karlom, nemam pojma što smo gledali, ali svaki put kad bi se na ekranu pojavilo neko žensko biće, najčešće bismo se posvađali.

Meni je neka prelijepa, recimo Winona Ryder ili Meryl Streep, a on im pronađe mane koje su meni baš lijepe. Onda još usere svjetski i kaže za neku, više se ni ne sjećam koju, da ima super noge (nije Jennifer Aniston, to su zbilja savršene noge), a ja, recimo na nju ne bih naslonila bicikl. Štoviše, imala je takve noge da bih na nju mogla nasloniti i kamion i ne bi pao. Nije bilo tako samo kad sam komentirala nešto žensko, bez obzira radi li se o ženi ili, primjerice, o nekom ženskom komadu odjeće. Ista, ili možda i gora svađa, nastala bi kad bih ja rekla kako mi je Maksim Mrvica seksi ili kako mi je Javier Bardem bog kojem bih dala da izabere koga i koliko ljudi hoće dokle god je i on u krevetu.

Ali za muškarce, barem ne ove koje mazohistički i dalje imam prisutne u životu, to nisu bili lijepi i zanimljivi muškarci. Dean se palio na Schwarzeneggera, Marko na Brada Pitta jer sve uvijek mora biti predimenzionirano i visoko. Ako je visok već je u plusu, jer, govorili bi mi – pa kakav je to muškarac koji je nizak, po njihovom kriteriju ispod metar osamdesetpet?!

Zanimljivo je da su na te niže bili alergični i Karlo i Danijel, a ubili se obojica od visine – jedva metar osamdeset. Za njih su svi muškaci mali. Ok, nisam ni ja neki fan preniskih, ali s godinama se i to promijenilo pa mi je čak i bolje s nekim tko nije od mene pola metra viši. I dalje bih Al Pacina i Javier Bardema, iako smo tu negdje visinom. Naravno da svaki moj pokušaj objašnjavanja da je Maksim Mrvica seksi, završava komentarom da nisam normalna, da je on žgoljav i da je peder. A meni je prekrasan. I sad se vrtiš u krug. Meni se ne sviđaju „njegove” žene, njemu „moji” muškarci. Sva sretna odem u shopping i još se sretnija vratim doma s ulovom – tri haljine i cipele. Karlo pokazuje interes da ih vidi, a mene tad svaki put oblije hladan znoj – kao da sam doma donijela „kroksice”, borosane ili nešto još gore, balerinke. Nisam, kupila sam sandale. Na petu u kojoj mogu hodati bez da umrem od bolova, i koja mi paše na odjeću koju imam.

Ali ne, Karlo bi tanke remenčiće i petu koja je tanka kao šnita pršuta na degustacijama, gotovo da vidiš kroz nju. Rekoh, OK, kupit ću takve, ali uz uvjet da ideš sa mnom negdje gdje imaju velike brojeve i izvoli onda malo hodat’ u tim štiklama, pa da vidim sviđa li ti se osjećaj. Shvatio je poantu i rekao mi da ipak smijem nositi te sandale. Mislim, što on meni uopće ima govoriti što smijem imati, a što ne na svojim nogama. Ja njemu ne prigovaram na široke bokserice u kojima se, tako kaže, osjeća slobodno iako meni to uvijek izgleda preslobodno i radije bih da su njegovi dragulji na sigurnom, kao i, na primjer, moje sise.

S njegove je strane, naravno, bilo i pokušaja kupovanja donjeg rublja, meni na dar. Bože me sačuvaj, samo da to više nikad ne doživim! Taj užas kad moraš probati nešto što ti se ne sviđa, pa je još i broj kriminalan (očito misli da imam veću guzicu nego što zbilja imam), a i ove sise koje sam jedva uspjela uzgojiti u 30 godina kao da i nisam, jer mi je uspio kupiti premali grudnjak. Nisam ni znala da postoji manji od mog; zaslužio je nagradu za trud, što jest – jest. Zapravo, sreća da je fulao broj – to mi je poslužilo kao odličan izgovor da idem mijenjati poklon, a onda usput zamijenim i model od kojeg mi se vid zamutio čim sam ga ugledala… Tako bi mi se vjerojatno dogodilo i s Danijelovim „darom” za mene s početka teksta. Već se vidim kako ju odmjeravam, kako mi ide na živce, vraćam ju odakle je došla i potpisujem reklamaciju i tražim povrat vremena i živaca. Vjerojatno je promašio i broj i boju i model. Ali glavno da je „za mene”.

Isto kao i onaj donji veš koji mi uporno želi pokloniti, a zapravo je to za njega, nešto što se njemu sviđa. Za neku njegovu fantaziju koju bi on prisilno uprizorio, ali ne bi me pitao za savjet želim li ja uopće u tome sudjelovati, jer ako je on unutra onda je to, podrazumijeva se, i za mene. Ma da, kako da ne! Pitam Danijela, vrlo jednostavno: „Ako je žena za mene, što ćeš mi onda još ti tamo?” Zaobilazi odgovor, a ja opet umirem od smijeha: „Želim da uživaš dok joj radiš što god želiš, i ona tebi.” Odgovorim: „Odlično, hvala ti što si mislio na mene, mogu onda ja sama s njom negdje?” Čujem kako zamuckuje, nije to baš ono što si je zamislio: „Ali, ovaj… Mogu li ja barem gledat’?” Ja i dalje umirem od smijeha… Kao i kad izabere komad odjeće koji ti se nikako ne sviđa, ali ga nosiš u nekim posebnim prilikama s njim, da ga ne povrijediš. U redu, komad odjeće je puno lakše istrpjeti od seksa sa ženom koju si nisi izabrala. Sve i da jesi za te kombinacije, jer zašto ne, ne može te ne pitati što bi i kako bi. Odbila sam dakle taj trojac objasnivši mu da kad sljedeći put dođe na takvu ideju, dopusti meni da izaberem „igračku” koja mi se sviđa.

Baš me zanima bi li pristao da je s nama Maksim Mrvica, ipak je on za mene i bitno je da se meni sviđa. Danijelu bi to vjerojatno bilo kao da u krevetu nosim balerinke. Prošlo je mjesec dana, zaboravila sam skroz na igračke i trojce.

Došla mi je Danijelova poruka. Kratka.

„Može pitanje?”

Slušam…

 

P.S. originalni tekst je objavljen u Playboyu.