Ako pitate moju profesoricu iz matematike u Klasičnoj, reći će vam ono što i sama znam – meni matematika fakat nikad nije išla. Brojevi su mi išli OK, mozak je radio kao Singerica, ali vođenje nekakvih evidencija i pisanje domaćih zadaća bilo je, barem meni, gubljenje vremena. Zbog toga sam dobivala kaznene bodove, minuse, jedinice i popravne ispite svako ljeto.
Prošle su godine, ne idem više u školu, ali brojevi i statistike me progone kud god da se okrenem. I ne progone samo mene.
Pitao me nedavno Borna koja je moja brojka. Nije trebao objašnjavati što me pita, bilo mi je odmah kristalno jasno. Čak i prejasno. Slagala sam mu neki broj jer mi se nije dalo ulaziti u diskusiju zašto je to pitanje potpuno glupo i nepotrebno, a samim time i moj odgovor na pitanje.
Slagala je svoju brojku i frendica prošle godine. Glatko ju je prepolovila, ali i ta polovica stvarnog broja je bila previše za kompleksaša koji joj je postavio to pitanje od kojeg te momentalno zaboli glava. Nije Borna jedini koji to pita, gotovo svaki te nakon nekog vremena pita s koliko si njih bila. Jer to valjda nešto znači, pogotovo nakon što te upozna, zavuče ti se pod kožu i onda nema natrag – onda si u strahu što će misliti kad čuje o kojoj je brojci riječ bez obzira bila ona istinita ili lažna.
Nekad ti i nije stalo, meni prečesto, pa bubneš neki broj samo da vidiš reakciju. Ponekad se ta situacija dogodi i puno prije nego on uopće postane dio potencijalne brojke. Najčešće takvi ni ne uđu u statistiku. Sorry muškarci, ali puno vas ne ulazi u statistiku odnosno kategoriju u koju bi htjelo. Umjesto u kategoriju ljubavnik, uđete u kategoriju pacijent/kompleksaš. Ali, sami ste si za to krivi s nepotrebnim i neumjesnim pitanjima.
Ranije, kad smo bili mlađi, možda bi ti brojevi nešto značili u našim glavama. Bit će da nam je premalo vremena prošlo od kraja obaveznog školovanja, pa nam je to još uvijek po defaultu statistika, plusevi i minusi. U svemu je neko vrijeme tako, ne samo u seksu.
https://www.instagram.com/p/BugJUD6npPQ/
S vremenom zaboraviš, ako si normalan, sve nepotrebno iz škole, likove iz Madame Bovary, barem pola periodnog sustava elemenata i formule iz trigonometrije. Jer ih ne koristiš i ne trebaju ti. Položiš i završiš te ispite i škole te krene ona životna škola na koju te opis bijelog trbuha u Povratku Filipa Latinovicza ili formula za uzgon iz fizike trebala pripremiti. I u redu, možda ti stvarno nekad pomogne Arhimedov zakon da ne preplaviš kupaonicu i moraš zvati vodoinstalatera, a to je trošak i to su opet brojke, evidencije i budžeti.
Ali brojka muškaraca ili žena u nečijem životu prije tebe, kakve to veze i sa čime ima? Znači li to da je, ako je netko spavao s više od deset osoba, super ljubavnik/ca? Ili u suprotnom, ako je brojčano neiskusna osoba, onda piši kući propalo i nemoj ni slučajno krenuti išta s tom njom, jer džaba, ne zna ta osoba ništa.
Ali opet, ego ti zatitra na manju brojku, pogotovo ako si iskompleksiran. „To je to, ja ću joj biti treći ili četvrti!”, „Ajme, ja sam mu prva!” – sve te i tomu slične izjave ne jednom sam čula na vlastite uši. Sve žene koje znam, uključujući i mene, smanjuju ili skrivaju brojku zbog straha od negativnog mišljenja. S druge strane, muškarci pumpaju svoju brojku ne bi li ispali super jebači. Ali ima i onih koji je smanjuju do minimuma da bi ispali siroti i „Ajde,nauči me sve što znaš i tvoj sam zauvijek!”. Da, ima i takvih koji te udare na sentiment, pa tako nažicaju seks iz samilosti.
Brojka tri je ideal koji iz ženskih usta sretno sleti u muško uho. Znate onu logiku: prvi je prvi, a drugi je oporavak od prve veze (ili je taj drugi prava veza, a prvi pogreška i tek skidanje himena, započinjanje seksualnog života). Tri je dakle najbolja brojka jer te nitko neće osuđivati da si drolja ili pak da ne vrijediš i ništa ne znaš jer ih je bilo premalo.
S druge strane, brojka tri iz muških usta je teška za povjerovati, a i mi žene ne želimo baš nekog tko ih nije imao više od prstiju jedne ruke. Opet situacija s dvostrukim strandardima, ali većinom je tako. Želiš da zna što radi da bi se ti mogla opustiti i da ne moraš još i u krevetu biti multitasking žena nego ti se baš hoće (o)pustiti i uživati dok on radi najbolje što zna i može, a ti samo pratiš i odmaraš se mentalno, dok se fizički puniš i prazniš.
Uvijek me iznenade ti razgovori o brojkama. Čak i više od broja košarica ili duljine u centimetrima. I zapravo, čudno je što je to pitanje postalo nepredvidivo. Nekad bi znala da će te tako nešto pitati frajer koji je tradicionalnije odgojen, možda je vjernik slabog ili nepostojećeg seksualnog iskustva, prepun kompleksa. Ali ne. To pitanje zna doletjeti i od onih za koje nikad ne bi rekla. Naravno, dovoljno su prefrigani i mudri da to ne pitaju odmah nego, recimo, nakon što već spavate skupa. Jer, sad, nakon što se ševite već tjednima ili mjesecima, sad mu odjednom smeta koliko ih je bilo prije njega. Ha, zbilja smiješno kad bolje razmisliš.
Sjećam se kad sam prvi put išla ginekologu i budući da sam bila tek drugi put na prvoj godini faksa, doktor me pitao: „Jedan partner?”. To se vjerujem podrazumijeva kad dolaziš prvi put i kad imaš toliko godina. Ne razmišljajući, dok je još roštao po meni, ispalila sam da je, samo jedan. I onda se sjetila da nije, da je bio još jedan, ali toliko nebitan da sam ga već tad zaboravila. Ukupno dvojica, a jednog sam skroz zaboravila jer su to bile tri najgluplje provedene minute u mom životu. I sad, desetljeće kasnije, nakon nekoliko dugogodišnjih veza, da idem nekome objašnjavati što je i kako je bilo, iz bilo kojeg razloga? Nema šanse.
Smiješno je koliko ti zapravo može pucati ona stvar s koliko je njih on bio ili s koliko njih je radio to i to, pokušao i postigao ovo i/ili ono. Tebi puca, a njemu baš i ne. On bi i dalje bio taj famozni „treći”, odabrani, najbolji, onaj koji će popraviti sve do tada, bez obzira ostaje li s tobom dulje ili tek neko kraće razdoblje. Pa mu slažeš da je on taj treći, i onda… Onda ti on povjeruje, a tebi bude neugodno jer ti je povjerovao, ali ne možeš van, tako je sad. Pusti ga da bude „treći”, iako je stvarnost bitno drugačija, a tebi je ionako jedino bitno da se on ne uzrujava jer si mu „dokazala” da si svetica i da te može, bez grižnje savjesti, dovesti doma mami pred oči. Pa se ti ždereš jer si mu lagala, ali znaš da je tako bolje za oboje i ta mala grižnja savjesti nestane s vremenom.
Do nekog sljedećeg koji će te opet pitati isto, a ti ćeš opet dobronamjerno slagati da je treći. Ma što dobronamjerno – u većini slučajeva i želiš da je taj neki famozni treći jer ti se ne da ponovno sve proživljavati i da te se opet pita koliko recki na kundaku imaš, ali često se tek kasnije ispostavi da je pacijent ili tek kreten.
Do sljedećeg trećeg, kad iznova imaš barem jednu figu u džepu i nadaš se da te neće ponovno istim pitanjem napasti. S druge strane, ti njega ne ispituješ koja si i kolika mu je brojka, jer znaš da to ništa ne znači, sad si u njegovom krevetu i to je to.
Sjećam se kad mi se prije otprilike dvije godine uvaljivao Tihomir, a ja sam mu dopustila da pokušava jer mi se sviđao. Zanimljiv mi je nekako bio, imao je divan srpski naglasak, bio je stariji od mene, a i bio je strastven u poslu i životu. Volim kad iz njih izviruje strast, to mi je privlačno. Ali Tihomir je u jednom trenu bio i prestrastven, pa se išao pohvaliti bez da sam ga išta pitala. Rekao mi je da je u životu spavao sa sto žena. Odgovorila sam mu iste sekunde da mu zbilja čestitam na postignuću, ali da mu ja ne mislim biti 101. Tako je i bilo.
Da se razumijemo, nisam bila nimalo ljubomorna ili zabrinuta zbog njegove brojke. Tko zna, možda nije (puno) ni lagao, ali nakon te izjave nije mogao doprijeti do mene. Zašto? Zato jer mi je zasmetao taj samodopadni i samopohvalni trenutak gdje on samog sebe ide promovirati kao nezamjenjivog i poželjnog jebača. Odlično, sačuvaj to za sebe. Bio/la si s toliko i toliko ljudi, ok, ne vidim razlog zašto bi to itko znao osim tebe. A ne vidim razlog niti zašto bi nekome na pitanje „Koliko ih je bilo?” uopće odgovarao. Odnosno, kad te netko pita za tvoju brojku, to ti je dosta dobar pokazatelj da bježiš glavom bez obzira jer nešto s tom osobom ne valja. Ili je posesivna ili iskompleksirana, možda i previše znatiželjna, kompetitivna, ljubomorna… Raznih bi se tu epiteta dalo zalijepiti, a rijetko koji ili možda čak niti jedan ne bi išao u prilog postavljenom pitanju, odnosno zašto bi netko trebao znati tvoju brojku.
Uostalom, jedna od stvari koja me najviše žulja kod pitanja brojke je ta što ista brojka nije ista kod muškaraca i žena, odnosno nema isti prizvuk. Ptice na grani odavno znaju da su muškarci, što su brojčano iskusniji, poželjniji kao partneri u okršaju ispod plahti. Kad je situacija obrnuta, onda je i reakcija dijametralno različita. Muškarci kao da smiju imati više desetaka partnerica, žene neka ostanu na prstima jedne ruke. Pokušavam si zamisliti obratnu situaciju u kojoj bih ja onom istom Tihomiru koji je spavao sa 100 žena rekla, samoinicijativno, da sam bila s njih 10/100/1000. Bi li me odbio i nikad mi se više ne bi javio? Ili bi mu imponiralo?
Uglavnom, „postavljeno” je da muškarci smiju biti ponosni na svoju brojku, a mi ne. S podjednako velikim brojem on je frajer, a ti si drolja, kurva i pitaj Boga što sve ne. Ha ništa, najbolje da prestanemo brojati nakon drugog, da svaki novi bude onaj famozni treći i – svi sretni.
I evo, javlja se baš jedan, zove na dejt, zanimljiv je, sve mi paše… Kad i ako dođe trenutak reći ću mu da je treći. On će biti ponosan na nas oboje, a ja ću se kasnije ispovijediti jer sam lagala. Tko zna, možda je baš ovaj onaj pravi kojeg ću zadržati.
Ako nije, onda nastavljam svoj život u stilu „bez trećega”…
P.S. Originalni tekst je objavljen u Playboyu.