Pitali su me nedavno, javno i pred publikom, koji je moj san. Naravno, nema ih malo, ali kao iz puške sam izjavila: “Biti mama.”

Naravno da je takav odgovor izazvao val pozitivnih emocija u publici i “Aaaaaa” uzdahe, ali nisam to zato rekla. Kasnije sam razmišljala da što mi je bilo da sam od svega o čemu maštam i sanjam rekla baš to. Hormone na stranu, postalo mi je jasno zašto baš to. Jer sve ostalo mogu sama. Želim li otputovati, zaraditi, vidjeti, upoznati, svejedno, to sve mogu sama, ali biti mama, barem ja tako to vidim, ne mogu. Da se razumijemo, moja majka je samohrana majka i vrlo dobro znam kako je to i kako je kad ni u čemu nemaš podršku svoje obitelji.

Uopće ne mislim na biologiju jer mogu zatrudnjeti na razne načine, ne trebam za to fizički prisutnog muškarca. Ne trebam niti roditi jer svi koji me poznaju znaju da sam pristaša posvajanja i da bih i to htjela barem jednom u životu. Ali, ne bih to sama i čak pritom ne mislim na sebe.

Taj netko ne treba meni, treba osobi koju volim više od sebe same. Moje dijete treba tatu, a ja mu želim da ga ima.

Prošlo je tjedan dana od moje javno iskazane želje da budem mama, vraćala sam se kući s posla i moj je san dobio svoju potvrdu. Ovo sam napisala odmah po izlasku iz tramvaja:

“Ne znaš što je tuga dok ne uđeš u pun tramvaj i eto, igrom slučaja, nemaš slušalice u ušima pa čuješ njegov glas. Glas oca s kojim nisi razgovarala godinama. I ne skuži te odmah nego te skuži brat koji je jučer napunio 27.

I onda ga brat tijelom zakloni kako te otac ne bi vidio. I napravio show. Kreneš tipkati s bratom jer ne znaš što da radiš, da li da izađeš iz tramvaja ranije ili odeš do njih. Kaže brat da pričekaš zadnju stanicu i dođeš pozdraviti jer je dobre volje. Nije pijan.

A samo želiš čestitati bratu rođendan. Pričekaš predzadnju stanicu i odeš do njih, imaš osmijeh na licu, a on tebi: “Kaj je smiješno?” I tako… Prošlo je relativno benigno. U jednoj stanici pitao te imaš li nekog dečka, a ti: “Ne, imam dvije mačke.”
“Kako ćeš se lupati u čelo za par godina!” – kaže ti. Jer ti je u jednoj tramvajskoj stanici izbrojao preostale jajne stanice. I ignoriraš. Izađeš na stanici na kojoj trebaš i kao sve je OK. Ali nije.

Imaš oca kojeg ne možeš zagrliti, poljubiti, reći mu da ga voliš… I obrnuto. Imaš oca koji sve to ne radi i nije nikad radio. I onda te pitaju zašto još uvijek nemaš dijete? Jer ne želiš ovakvu sudbinu svom djetetu.

Puno je očeva na društvenim mrežama, ajd ne budite govna i čuvajte svoje prinčeve i princeze jer to je najljepše što ćete ikad u životu postići. Nema tog CV-a, zarade, ženske ili ne znam čega što je bitnije i ljepše od biti dobar otac, biti tata.

Da, mogu biti mama i to najbolja na svijetu, ali ne mogu nadomjestiti “tatu”. Vi koji imate kćeri, ali i sinove, shvatite da ništa drugo nije niti će ikad biti bitnije od toga jer vremena je malo, a i najmanja sitnica za sobom vuče trajne posljedice.”

Došla sam doma, isplakala dušu i krenula gledati neki film da si odagnam misli od osobe koja mi je biološki otac. Nije da ga ne volim, i nije da nisam tu za njega, ali obrnuto je upitno. Toliko je situacija bilo samo ove godine (a gdje su tek ostale) kad mi je trebao taj zagrljaj, snaga i zaštita. Kad sam se borila sa svojim demonima (za koje je i on dobrim dijelom zaslužan), kad sam se iseljavala i useljavala nekoliko puta, počinjala sve od nule i opet pala da bih se mogla, po ne znam koji put, opet dići.

Previše mi je poznata ta bol da bih ju priuštila svom djetetu pa ga radije nemam. Ne znam, kažu mi prijatelji, i to redom odlični tate, da sam glupa jer čekam “tatu” jer muškarci su masovno glupi i morat ću samo ispravljati njegove greške dok se istovremeno bavim djetetom. Kažu mi da mi je lakše sama nego s nekim tko mi odmaže. Žene pak javljaju da većinom one sve to odrade i da su dobrim dijelom zaslužne i za ulogu tate. Nešto poput onih starih poslovica gdje žena drži tri kuta kuće, a iza svakog upješnog muškarca stoji uspješna žena. Tako i iza super tate, koliko čujem, stoji super mama.

I onda primim mobitel u ruke, malo preletim po internetu i vidim da “tate” postoje. Nema ih puno, ali ima, i bilo bi super da ih je što više. Ne otac, ne genetski materijal, nego Tata s velikim T. Onaj koji će djevojčicama biti uzor kakve muškarce da biraju u životu za prijatelje ili za partnere. Onaj koji će rastjerati sve zlostavljače u školi i vrtiću, onaj koji će te dizati na ramena sve do osnovne škole, a možda i kasnije. Tata koji će ti pomoći da svijet vidiš jasnije i bolje, i pored kojeg ćeš se osjećati najsigurnije na svijetu.

Pisala bih sad primjere, ali, nemam ih… A želim da, jednog dana, moja beba ima svoje primjere i svog uzora. Da ima svog Tatu.

Do idućeg puta, budite najbolji Tate i Mame!

Zagrljaj,

A.