Tebi, koji imaš strpljivije ruke

U vrijeme kad paralelno radim za barem tri različite firme/brenda/nazovi kako hoćeš, normalno je da mi se kod kuće nakupi reklamnih stvari. Svega tu ima. Od torbi, tenisica, šalica i bilježnica pa sve do hrane i kozmetičkih preparata. Samu sebe zbog toga nazivam sponzorušom iako sam sve samo ne ono što je nekad označavao taj naziv. Meni bude neugodno uzeti neke stvari čak i kad znam da sam ih “zaradila”, da stojim iza natpisa koji mi je na majici odnosno na prsima i da ne nosim to zato što mi je netko za to platio nego zato što zbilja vjerujem u to što tamo piše. A i nije mi nitko za to platio, nemojmo si lagati, ja to samo dobijem.

Da skratim, nikad ne bih mogla nositi Konzumovu promo majicu ili Hod za život bilo što, a vjerojatno ne bih mogla biti ni Garnierova ambasadorica jer mi je od njihovih proizvoda otpalo pola kose, a ono malo što sam na kožu stavljala rezultiralo je upalama i iritacijama.

Nema par tjedana da sam iz pukog oduševljenja svojom novom ljubičastom hoodiecom (majica s kapuljačom, op.a.) obukla ju i otišla baki u posjetu. Da sam ja birala boju, ne bih bolju odabrala toliko me razveselila kad sam otvorila svoj paket na početku sezone. I ništa, odjeća k’o odjeća, glavno da je čisto, udobno i služi svrsi, odem ja do bolnice i naletim na svog dedeka. U svoj strci zaboravila sam da mi nova hoodieca ima feller i da joj ciferšlus ne ide do kraja, zapne odmah na početku i ja gotovo iste sekunde odustanem. Čak nije ni da ulovi materijal s druge strane nego jednostavno ne ide. Nisam htjela forsirati da ju ne potrgam, a kako se veli da se poklonjenom konju ne gleda u zube tako nisam ni ja reklamirala da mi ciferšlus ne radi. Rekoh – “Ne’š ti većeg problema, tak i tak je skoro nikad ne nosim.”

Zakopčala sam je taman toliko da mi pokrije krucijalne dijelove (bubrezi, mjehur, jajnici i to) i skinula kaput pred dedom. Odmah je primijetio da mi sve nešto visi i da kak’ to zgledam. Rekoh mu: “Ne ide! Ne pokušavaj, ja već jesam. Ni kolegicama ne funkcionira, bit će da je neka greška…”… Nisam stigla završiti, primio je svojom šaketinom završetak ciferšlusa, nategnuo i izravnao majicu, rekao mi da se smirim i umuknem. I zatvorio ciferšlus do kraja. Došao je skroz do vrata bez da je potrošio kap znoja i više od tri sekunde. Ja sam to isto pokušavala tjednima i odustala. Svaki put bih hodala okolo ili s otvorenom ili tek zakačenim ciferšlusom i pravdala se da nije problem u meni nego u hoodieci, ali jebiga, sviđa mi se boja pa se sramotim.

Ni prva ni zadnja stvar u mom životu koju “otrpim” pa koristim na pola ili ne koristim uopće jer se nisam potrudila dovoljno.

Ovaj tekst uopće nije o tom ciferšlusu, niti o sponzorskim stvarima već o trenutku gdje moj, 47 godina stariji djed meni govori da umuknem i u 3 sekunde popravi nešto što ja tjednima nisam uspijevala. U trenutku kad je ciferšlus pod njegovim spretnim rukama proradio ja sam samo osjetila veći i dublji generacijski jaz među nama. Taj jaz osjetim svako malo i to na onaj najgori način, na vlastitoj koži učeći na vlastitim greškama, pokušavajući živjeti “u trenutku”, a moj horoskop i krvna grupa me bacaju desetljećima unazad pa često “patim” za vremenima koja fizički nikako nisam mogla upoznati.

Tjednima kasnije, i dalje razmišljam o glupoj hoodieci i njenom, još glupljem ciferšlusu. Zašto? Jer ga opet ne mogu zatvoriti, u mojim rukama kao da ne fukncionira. A nisam u mogućnosti svaki put odjuriti do djeda na drugi kraj grada da bi mi zakopčao majicu. Nisu više niti ta vremena. Nestrpljiva sam, a on nije. Tu je razlika između njega i mene. Nije u godinama, spolu, kilaži… U strpljivosti je.

Njegove ruke su spretne jednako koliko i moje, ali su nekoliko puta strpljivije. Kad ja nešto krenem, što god to bilo, imam upaljenih 7 žmigavaca, jednu ruku na ručnoj, provjerim sve mrtve kuteve, narihtam sve retrovizore… On ne. On samo krene, iskustveno, ali strpljivije od mene. I ne gleda kad će se nešto loše dogoditi. Ne očekuje frišku figu na svakom pokušaju. Ne sumnja u sebe i svoje ruke.

Uvijek se sjetim one usporedbe nekadašnjih i današnjih odnosa s manjim ili većim popravcima po kući. Kako danas lako odustajemo i zamijenimo prijatelja/dečka/muža nekom novom osobom umjesto da se potrudimo i pokušamo popraviti stvar, isto kao i s televizorima. Ako rikne televizor, ideš po novi, a naši bake i dede gledali su Dnevnik s istog sve dok ga više ni standardni šamari nisu mogli upaliti. Tek onda bi otišli po novi, ali zajedno. I strpljivo čekali Dnevnik.

Zanimljivo je i da nisu imali Google za svaku stvar koju su htjeli ili morali poraviti, izmišljali su neka svoja rješenja. Ne samo za kućanske aparate nego i za odnose. I da,  Google bi danas vjerojatno popljuvao sve njihove metode i pokušaje, ali činjenično stanje je da moji baka i djed gledaju Dnevnik zajedno već više od 50 godina, a u kući postoji nekoliko televizora različite dobi koji još rade. Meni dovoljno.

Do idućeg puta, ne odustaj(te)!

Zagrljaj,

A.

Posts created 139

3 thoughts on “Tebi, koji imaš strpljivije ruke

  1. Tek sam danas slučajno zalutala na tvoj blog. Divno pišeš. Idem pročitati sve unatrag 😀 I ja se često zateknem kako nemam strpljenja ni za šta i prečesto odustajem od stvari koje me vesele jer gledam samo cilj pa zato treba s vremena na vrijeme podsjetiti se one stare: one step at a time!

    1. Pa toooo! Imam novu čitateljicu! Dobro mi došla i hvala ti na lijepim komentarima <3

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Related Posts

Begin typing your search term above and press enter to search. Press ESC to cancel.

Back To Top