Jučer od 7 ujutro poruke i pozivi nisu mi stali pristizati. Mnogi su se zabrinuli jesam li dobro i jesam li živa. Naime, nedaleko moje adrese ubijena je cura istih inicijala, iste dobi i struke, a čak joj se i ljubavna biografija preklapala s mojom.
Nisam imala pojma što se dogodilo, ali iznenadile su me te poruke i pozivi ne zato jer ljudi brinu nego jer su automatski zaključili da je netko moj kadar učiniti nešto takvo. Osjećala sam se pomalo uvrijeđenom zbog toga jer znam da mi ne bi vlas s glave skinuo. Znam kako me njegove ruke diraju i znam kako me gleda. Dajem ruku u vatru da ne bi nikad ništa nažao napravio ikome, a meni najmanje.
Ali opet… Vjerojatno je i ta nesretna cura tako mislila za dečka koji ju je ubio. I sve one nesretne žene koje su do smrti živjele u iluziji ili pak i nisu, ali su bile uvjerene da će cijela priča stati na ponekom šamaru ili malo jačem udarcu. Ili samo na ružnim riječima koje bole puno dulje od ikojeg udarca.
Daleko od toga da su samo žene te koje su zlostavljane i da nema žena koje maltretiraju sve oko sebe, ali ipak se češće u našem društvu dogodi da baš taj neki alfa pukne i odluči svoje komplekse izliječiti na nekom slabijem od sebe. Strašno je koliko je malo potrebno da osoba koja nije načisto sama sa sobom napravi nešto za što bi i sama rekla da “nikad ne bi”.
Ne postoji to “nikad ne bi(h)” jer ne postoji ni stabilnost u gotovo svima nama. Od malih stvari poput “nikad ne bih nosio neku robnu marku” ili “nikad ne bih bila vegetarijanka” do “nikad ne bih nekome učinio išta nažao”. Lažemo se. Postavljamo si granice i živimo u nekim svojim uvjerenjima, što je zbilja dobro i korisno, ali zaboravljamo da je sve moguće i da je sve nepredvidivo. Apsolutno sve pa tako i to naše “nikad ne bi”.
Ne kažem da je svatko od nas kadar ubiti sebe ili nekog drugog ili da se trebamo bojati svih koji nas okružuju i da im prestanemo vjerovati. Ali, počnimo od nas samih. Počnimo vjerovati sebi i prihvaćati svoje mane i vrline. Jer imamo ih svi. Barem jednom u životu preuzme nas ego, sami sebi nabijemo ili nam nabiju barem jedan kompleks, samopouzdanje nam zagrebe duboko ispod nule… Ne osvijeste si to svi.
Mnogi hodaju svijetom kao da se ništa u njima ne događa, kao da ih ništa ne boli i da to što zatomljuju nije potencijalna tempirana bomba.
Ljubomora, kažete? Ne poznajem osobu koja nije barem jednom u životu bila ljubomorna. Odakle dolazi taj osjećaj? Od nas samih. Ne smeta nam taj netko ili nešto, nego to isto u nama što nam nedostaje ili čega imamo previše. Promijenimo li sebe, promijenit će se i način kako gledamo i doživljavamo druge. I onda ćemo moći barem probati “gurati ruku u vatru za nekoga”, do tada je sve prokleta laž.
Potražite pomoć, kvragu! Zar nije veća sramota tući, maltretirati i ubiti nekoga od odlaska doktoru i uzimanja neke terapije? Lako za sramotu, šteta koja ostaje iza riječi, šamara i ubojstva ne može se ispraviti. Ma što tko na to rekao. Preksinoć je zaspala mlada cura i neće se probuditi nikad više. Nažalost, nije jedina koja je tako završila. Od njene smrti vjerojatno je još nekome slomljena ruka, još je netko zadobio otečeno i plavo oko ili rasječenu usnu… Uz sve bolesti i druge opasnosti koje vrebaju na svakom uglu zar ne bismo trebali biti podrška jedni drugima?
Zovite me utopistom, sanjarom, ma kako hoćete, ali duboko vjerujem da može i mora biti bolje. Nismo na ovom svijetu da bismo se klali na ulici i da bismo svađe rješavali nasiljem. Netko te ostavio? Srce ti je slomljeno? Big deal, na svijetu je preko 7 milijardi ljudi!
Preko 7 milijardi potencijalno slomljenih srca. I znate što?
Srce s ožiljcima vrijednije je od onog koje ne kuca.
Prvo sebe “popravite”.
Zagrljaj,
A.
