Smrt kretenizmu, sloboda narodu

Ima već nekoliko godina da nisam aktivna ispred televizora i da ga zbilja rijetko upalim. Ne zato jer sam posebna, hipster ili nešto treće, nego jednostavno nemam potrebu za svim tim informacijama, uvijek istim repriznim naslovima i prožvakanim formatima kvazi humorističnih domaćih i stranih serija i sapunica.

Kad sam se useljavala s bivšim u unajmljeni stan imala sam dva pravila. Prvo je bilo da nema cigareta u stanu,  a drugo da televizor nema što tražiti u spavaćoj sobi i ako ti je dosadno snađi se drugačije, ja imam hrpu ideja. Šljakalo je do prekida, nebitno. Sada, u svojoj sobi, opet nemam televizor na što su me frendovi pitali da što imam na mjestu bivšeg televizora? “Ogromno ogledalo.” – rekoh, što je izazvalo komentare tipa : “Ti si narcisoidna.”, “Stalno lupaš selfieje.”, “Sliku svoju ljubim.” i slično. Krivo, ogledalo imam jer volim svjetlo i ono ga, vis-à-vis prozora, daje pa soba izgleda veće. Opet nebitno.

Nemam televizor. Ne posjedujem ga. Ali znam sve što ima “u televizoru” jer društvene mreže. Pas mater.

Nema 24 sata da je krenulo ono najgore razdoblje televizije u godini – nova sezona/ jesenska shema/ prime time/ reality / voditelji i voditeljice / serije/ filmovi. Tek se zahuktava, bitnije je od svega ikad, svi su na rubu svojih fotelja jer ove godine neka random voditeljica ima razdjeljak na drugoj strani ili se udala/ udebljala / smršavila, ali ono što vodi je ostalo isto. Kvizovi su isti, serije iste (promijene naslov i zarotiraju s Nove na RTL i obrnuto). Nogomet i dalje igra 11 igrača sa svake strane jednako dugog terena, Mamić i dalje ima pressice svako toliko i nasmije čitav Internet. Al ajde, navikne se čovjek i na puno gore od toga, a Mamić je i dalje smiješan i zabavan.

U doba sve većeg broja korisnika sve većeg broja društvenih mreža čudi me da je, sa par godina blažene pauze, bilo potrebno reanimirati neke formate, točnije dva, jedan je krenuo sinoć.

Da, mislim na Velikog buraza. I ne, nije to onaj Orwellov.

Kada se prije 10 godina prvi put pojavio u Lijepoj “posvojna zamjenica 1.l.mn. dativ” nije mi bilo jasno čemu tolika pompa oko +/- 10 nepoznatih ljudi, strpanih u neku kutiju nazvanom “kuća” koje prati kamera 24 sata dnevno, ali ajde, gledam i ja susjedu ujutro dok vješa veš, i susjed gleda mene dok se tuširam. Voajerizam i znatiželja su normalna i neizbježna pojava u ljudskoj prirodi. Ali, nakon trećeg dana mene susjed više ne gleda, niti mene ne zanima susjedina posteljina jer sam ju već vidjela i ne sviđa mi se taj uzorak, pa nađem neku drugu susjedu ili nedajbože zanimaciju. Postavlja se pitanje : “ZAŠTO BI NETKO HTIO GLEDATI NEKOGA 24H DNEVNO PAR MJESECI?”

Roditelji ni vlastitu djecu, ima iznimaka, ne gledaju toliko, ne prate svaki njihov korak i pokret, ne komentiraju i ne analiziraju sve iako su im sve na svijetu. Meni i tebi taj neki NN iz neke, oprosti na izrazu, pripizdine, nije niti će biti sve na svijetu.

Jučer je krenuo taj imbecilni show (čak me malo sram to nazvati show-om jer to nije) i ja danas sve, ni kriva ni dužna, SVE znam. Znam koliko ih je i koji su, a zahvaljujući dnevnim novinama na koje mi je familija pretplaćena, sad znam i kako izgledaju, tko kojom rukom drka, i koliko tetovaža ili silikona ima. Doslovno jer sam očima preletjela duplericu (da, dobili su duplericu, neke puno ljepše i bitnije info opet nisu niti budu jer to nije zabavno širokim masama).

I sad ja pitam, kao i svake godine: “Zašto to gledaš/gledate?”
Kao iz topa: “Jer je smiješno.”
Pitam opet: “A što je tu smiješno?”
“Pa smijem(o) se debilima i psihijatrijskim slučajevima.”
Na ovo potonje reagiram: “Postoje i ustanove za takve, sumnjam da imaju “dane otvorenih vrata” zato da bi im se ljudi došli smijati.”
“Ma znam ali zabavno je.”

Odustajem.

“Zabavni” show u ovom slučaju kod mene izaziva istu reakciju kao i “zabavna” glazba. Evo konkretan primjer. Prije par mjeseci sam bila turistički u Bugarskoj i kako to biva, probaš sve bugarsko (iće, piće i običaje) i spremamo se za izlazak. Nisam imala pojma kud se ide, obukla sam se kao da idem u Jabuku na neke rock-pop karmine da bi mi rekli da se ide na čalge (bugarska verzija cajki).

“Ajde dobro, to su mi prijatelji, bit će zabavno iskusit nešto novo, uvijek se mogu napit ko guzica i završit pod šankom” – rekoh si.

Krenula sam s njima i nakon brat bratu 137 metara primam frenda za ruku, drugom rukom se držim za trbuh jer mi se povraća i velim: “E, Hrvoje, zbilja ne mogu. Vi idite, ja idem u drugom smjeru.” Otišla u hostel, izrigala se i završila na martiniju s frendicom slušajući neki jazz.

Tako je i s ovim. Ne mogu i ne želim shvatiti da živim u svijetu gdje je ZABAVNO gledati šačicu probranih kretena i glupača koji se bore za pare koje nećemo nikad zaraditi u tako malo vremena ma što radili. Ljudi u toj kući nisu tamo ni zbog čega drugoga osim love, slave koja će trajati maksimalno do idućeg ljeta i zadnje, možda i najbitnije, jer ne rade ništa u životu. Da. NIŠTA.

Usuđujem se to reći jer sigurno ni jedan poslodavac ne bi rekao: “Aha, prijavila si se na Big Brother, dobro, radno mjesto će te čekati 3 mjeseca. Sretno!”. Podsjetnik, živimo u zemlji i svijetu u kojima je žene strah ostati u drugom stanju da ne bi izgubile radno mjesto. A nekako sumnjam da osobe izgrađene karijere imaju potrebu potrošiti sav prethodno uloženi trud da bi 3 mjeseca proveli zatvoreni pred kamerama sa čovjekolikim pavijanima.

Neće proći tjedan dana, njihovi biseri i citati preplavit će internet, novine i sve živo medijsko. Za to vrijeme će se, nažalost, utopiti još koji dječak, proći će internetom i njegova fotka, ali trajat će puno kraće od silikona neke šuše sa jedva završenom srednjom školom. Zašto? Jer nije zabavno. Nije zabavno vidjeti tu stvarnost koja je bolna i krvava, izgladnjela i u strahu. To držiš daleko od sebe i ne tiče te se, ne želiš pomoći, ograđuješ se (doslovno) i ne čitaš.

A ove puštaš u svoj najintimniji prostor – u svoje misli, svoje vrijeme i svoj dom. Jer ta stvarnost je “zabavna”. Znaš što? Ta stvarnost je isto ružna i bolna, ako ne i više, od one koja se događa na granicama par sto kilometara odavde. Jer ta stvarnost pokazuje koliko si i sam i jadan i nikakav. I zato ne možeš pomoći niti drugima niti sebi.

Do sljedećeg teksta, grlim i ljubim,
A.