Nije komad pizze, ali je komadić dijaloga. I srca.
„Ajde, ispričaj mi najbolji trenutak svoje zadnje talijanske epizode!“
„Joj… Otkud da krenem?“
„Hmmm… Od početka?“
„Jutro je početak, jelda? Da, jutro je početak. Dakle, svako jutro sam se budila prije većine ljudi na projektu. Zato da idem trčati uz more.“
„Okej, nisam baš na to mislio… Ali nastavi.“
„Čekaj. Nije poanta ni trčanje koje je većinom bila šetnja jer ono… nemaš kondicije nakon toliko pizze i tjestenine svakodnevno. Htjela sam disati more, slušati valove, gledati izlazak Sunca i skupljati školjke dok još nikoga nema. Biti sama sa sobom. I s Njom.“
„Dobro, Ana, toga ima i u Hrvatskoj. I mora i školjaka, Sunca i valova. Pizza je upitna, priznam. S njom? S kim? Pa rekla si da si htjela biti sama! Zar je netko išao s tobom na trčanje?“
„Ne. Sama sam trčala. Ali Ona je uvijek sa mnom.“
„Ništa te ne razumijem sad. Tko je Ona?“
„Italija.“
„OK, jasno mi je da nećeš glasat za HDZ na sljedećim izborima, a možda nećeš uopće. Vidim da te patriotizam ne pere ni najmanje. U redu je to. Ali…“
„Ne kužiš. Italija je oduvijek mjesto gdje sam najsmirenija i najsretnija, ali ovaj put je bilo drugačije. „Ona“ nije bilo samo za Italiju.“
„Kako to misliš? Za što još?“
„Misliš za KOGA još?“
„Okej, za koga?“
„Sjećaš se da sam ti pričala da je prošle godine jedna od mojih najdražih prijateljica
zauvijek zaspala?“
„Da, sjećam se. Kakve to veze ima?“
„Pa… I ona je trčala sa mnom svako jutro. Uz Jadransko more u kojem inače spava.“
„Ana, jesi ti dobro? Da zovem nekog?“
„Odlično sam, nikad bolje. Zbilja. Slušaj me još malo.“
„U uho sam se pretvorio. Pucaj!“
„Dakle, svako jutro, bez iznimke, pored mene je letjela i pratila me svraka. Kad bih ja stala, ona bi stala. Kad bih uzela mobitel da je uslikam odletjela bi i vratila se čim bih ga spremila da nastavim trčati dalje. Ne sjećam se jesam li ikad prije u životu vidjela svraku iz te blizine. Baš lijep primjerak…“
„Čekaj, čekaj… Stani! Pričaš mi o pernatoj životinji uz more? Kakve to veze ima s tvojom prijateljicom i Italijom?“
„Naime, prijateljica je jako voljela jednu pjesmu o svrakama. Toliko da si ih je istetovirala, a i s ovim svijetom se oprostila istom pjesmicom objavivši je u novinama kao posljednji pozdrav.“
„Sereš?!!“
„NE. Od svih pernatih stvorenja mene je svako jutro pratila svraka. Vrsta koju nisam vidjela puno dulje nego vrtim pjesmicu o svrakama u glavi…“
„I dalje ne vjerujem vlastitim ušima. Ali nastavi!“
„Prvi dan sam se nasmijala i promrmljala sama sebi u bradu jer tako i tako me nitko nije čuo: „Aha, znači, tu si, morala sam skroz na jug Italije da se ponovno sretnemo.“ Druge dane sam na refule znala samo stati i promatrati ju, voditi zamišljene dijaloge s njom prisjećajući se svih razgovora unazad skoro 4 godine. Pa nastavila trčati dalje.“
„Ufff… Nije bilo lako.“
„Nije. Rasplakala sam se par puta ali godilo je. Trebalo je. Vjeruješ mi, jelda? Da sam se tjedan dana intimno družila sa svrakom i da mislim da je to bio neki naš oproštaj?“
„Vjerujem ti, naravno. I zavidim pomalo. Imam i ja nekih oproštaja koje bih htio tako riješiti. Dobro, ne bih trčao jer sam prelijen. Ali zadovoljio bih se da sjednem negdje na pivu i vodim zamišljen dijalog s Robijem u tijelu vrapca ili grlice.“
„Ne znam…. Nisam ovo tražila. Samo se dogodilo. Mogla sam i ostati spavati dugo kao i svi ostali pa ne bih imala priliku za ovako nešto, ali neki vrag me tjerao da budem tamo…. Ona me tjerala.“
„A zadnji dan?“
„Bila je tamo, čekala me na nekom velikom kamenu. Uspjela sam je i uslikati, ali zoom je užasna opcija, pogotovo na mom mobitelu. No nema veze, nosim trajne fotografije unutra, tamo gdje im je mjesto. I onda smo se pozdravile.“
„Što si joj rekla? Sorry, ako zabadam, ali… Zbilja me zanima.“
„Ma ništa, sve pet. Rekla sam joj:
„Kad je naš frend prošle godine rekao da ti kao da si opet negdje otišla ali još nije prošlo dovoljno vremena da se ponovno sretnemo, nisam mislila da će to biti Italija. Valjda je to zato jer smo prošlo ljeto trebale biti zajedno u Napulju. Nema veze, i Casalbordino je dobar. Do neke druge prilike… Volim te.““
„Oprosti…“
„U redu je. I ja plačem. I budem opet. Do neke nove prilike.“
Do sljedećeg čitanja šaljem poljubac i zagrljaj,
A.
