Pozdrav, čitatelju!
Od zadnjeg posta život mi se zarotirao za 180 stupnjeva. Novi posao, novi život na novoj adresi, novi ljudi… doslovno sve novo. Ali ostalo je nešto staro, a to je strast prema pisanju. Strast koju, nažalost, ne hranim dovoljno često, i onda me to ždere. Kao glumac koji nikako ili jedva da stane na pozornicu, kao pasionirani sportaš dok je ozlijeđen i mjesecima u krevetu…
I onda, kad najmanje pišem za sebe, moj život piše sam za sebe koristeći druge “pisce”:
Nedjelja, večer prije prvog radnog dana.
– Jesi zapalila svijeću danas?
– Nisam.
– Zašto? Pa to ti treba da se oslobodiš!?!
– Ne znam… Ne mogu. Ići ću neki drugi dan.
37 minuta kasnije…
– Ispred zgrade sam, spusti se. Idemo gore da to obaviš.
Plačem cijelim putem ali tako da me ne skuži. Kao i prošle godine, moment kad kupujem lampion je najgori. Tek u tom trenutku skužim što se dogodilo i što znači ta svijeća. Nema veze s vjerom, barem ne u mom slučaju jer meni je to više kao:
– Bok, vidi me! Tu sam. I ti si tu.
Odemo polusmrznuti do centralnog križa. Gurne me među svijeće koje gore cijeli dan i pokaže neko prazno mjesto. Da mi upaljač u ruke. Ostavi me samu s lampionom koji uspijevam zapaliti nakon jedno 3 minute nagovaranja same sebe, a najradije bih ga poslala kvragu. Poslala bih kvragu i lampion i njega koji me iz daleka promatra kako plačem i osobu čije ime nosi taj lampion.
Ne molim se. Samo zurim u plamen svijeća. Osjećaj mokrih obraza je dobar pa ih ne brišem. Otići će ta voda već negdje, tamo gdje treba…
Ovaj i dalje stoji u pozadini centralnog križa i pazi. Valjda da ne padnem u svijeće. Kad više nisam imala što pustiti iz očiju, prilazim mu, guram upaljač u ruke i velim:
– Jebi se, znaš?
– Hvala. Očito te moram tjerati da napraviš nešto za sebe.
“Život su ljudi oko tebe, ma gdje bili i u kojem god agregatnom stanju bili, palio im svijeću ili ti oni gurali upaljač u ruke. Ali tu su čak i kad misliš da nisu. I bez njih ne možeš, jer su dio tebe.”
P.S. Hvala.
Čitatelju, do sljedećeg posta,
Zagrljaj,
A.
Autor je uklonio komentar.
Lijep post. Uistinu lijep. Hvala Ana.
Hvala tebi 🙂