Razglednica iz Zagreba od prije ljeta, uskoro će škola pa me podsjetilo.
Prošla sam neki dan pored igrališta svoje Klasične (gimnazije) u vrijeme velikog odmora. Bilo je čudno ali ne zato što je prošlo skoro 10 godina otkako je moja guzica grijala taj beton svaki dan 20 minuta niti zato jer mi (ne) nedostaje ekipa ili jedinica iz matematike svaki tjedan.
Prvi put u životu bilo mi je drago da sam išla baš u tu školu, baš tada i što je bilo baš tako kako je bilo. Gledajući današnju generaciju “velikoodmoraša” na Gimki zavoljela sam svaki trenutak kada smo na i u toj istoj Gimki pustili suzu, znoj i ostale tjelesne izlučevine. Bilo mi je drago što smo radili i ono što se smjelo i nije, trgali, šarali, pušili, pili, išli na izlete…
Jednostavno smo bili prosječni prištavi tinejdžeri kojima je sve bilo prvi put i veliko i wow… ali bili smo. I trajali smo. Nismo vadili mobitele svake proklete minute, neki ih nisu ni imali, nismo sve pratili preko društvenih mreža jer smo se doista družili. Katkad više, katkad manje jer je to normalno. Svađali smo se, tukli, plakali, mirili, mrzili i voljeli bez da smo fotkali svaku sekundu toga.
Iz srednje fizički imamo možda jedan album fotografija koji završava standardno užasnom fotkom s maturalne. Fotografije koje nosimo u sjećanju nisu na Fejsu, Twitteru ili Instagramu, ima ih bezbroj i neprocjenjive su iako nemaju ni jedan jedini lajk, fejv i srčeko.
Žao mi je ovih trolova danas koji ne znaju koliko se toga znalo izdogađati u 20 minuta velikog odmora, najbitnijeg trenutka u radnom danu. Žao mi je i nadolazećih jer nisu svjesni koliko toga bitnoga prolazi svakodnevno pored njih dok zure u ekran(e).
Prolazi i meni i tebi, svima nama, ali bar smo imali srednju školu koje se sjećamo bez tipkanja po ekranu.
Eto, tak malo… Laku noć!
Grlim,
A.
