Pa kaže “Piši o meni” i ne znaš kako krenuti… i tako već dva mjeseca na blogu, a u realnom vremenu skoro šest godina.
Ja zbilja često kasnim, i ljudi me dosta mrze zbog toga, ali zbog jednog kašnjenja na prvo predavanje dvije i devete mi nije niti će mi ikad biti žao jer me to spojilo s tobom. Sjela sam u klupu pored tebe jer si bio jedino muško u predavaoni i, priznajem, bio si mi zgodniji od svih jedva punoljetnih cura tamo.
I bez nekih skrivenih namjera, krenuli smo pričati.
Tamo, na hodnicima, na pivama, pred kamerom za snimanje promo filma faksa, u kilometarskim inboks porukama do sitnih sati…
Dan bez tebe postao je nezamisliv. Mom zaručniku unatoč, a ti si mi bio jedan od prvih čestitara i trebao biti kum na vjenčanju koje se, srećom, nikad nije desilo.
Onda je svatko otišao na svoju stranu. Ja za zaručnikom, ti za faksom no “razgovor” je ostao. Kako si i sam nekoliko puta rekao: “Mi se ne moramo vidjeti svaki dan kad se osjetimo”. I to je ta istina.
Kao i ona koju je jedna naša draga “znanstveni novak” kolegica rekla:
“Ja se ne želim miješati, vi imate neki svoj svijet.”
Ne jednom su nas “spajali” i “povezivali”, ispitivali nas koliko dugo smo skupa i kada ćemo konačno prohodati sad kad sam solo, bez prstena i mi ništa, uvijek isti odgovor: “MI SMO SAMO PRIJATELJI.”
Dok bi ti ljubav prema meni karakterizirao sestrinskom, ja bih svoju prema tebi objašnjavala da si ti za mene treći brat, a nakon pive previše postao bi bespolno biće.
Ne znam znaš li da si mi spasio život natjeravši me da prije tri godine odem u Italiju, umjesto na Hvar. Ne znam znaš li koliko mi je teško bilo plakati ispred tebe tada. Ne znam znaš li da ti se za to nikad nisam zahvalila koliko i kako sam htjela, što si tada bio pored mene i pomogao mi da dođem k sebi.
Znaš li da jedino tvoje mišljenje o meni, mom literarnom i inom stvaralaštvu i studiranju dopire do mene? Da me za sve ostale, iako ih volim, boli briga i kao da ih ne čujem?
Vjerujem, tj. znam da je to zato jer imamo taj svoj svijet, i jezik kojim vodimo razgovor koji samo ti i ja razumijemo. S tobom tišina nikad nije neugodna. S tobom nikad nije lakše biti ja jer ti me takvu vidiš. Vidio si me najbolju, najgoru i znaš najbolje kakva mogu biti. Uvijek si bio onaj koji me motivirao za dalje i nikad mi nisi gledao kroz prste. Kao ni sad.
Sličan si meni, isto kasniš. Ne mislim na predavanja, nego na poruke napisane našim jezikom. Tražiš me odgovore koje imaš i znaš, ispituješ gdje sam i kako sam iako i na to znaš odgovor. Ti me nikad ne trebaš pitati kako sam jer vjerojatnost da sam isto kao ti je ogromna.
Znaš da bih sve napravila za tebe. Znaš kako sam i gdje sam. Znaš kako izgledam kad u 11 navečer na Zrinjevcu jedem tvoju voćnu salatu i istovremeno ubijam komarce. Znaš da bih to sve ponovila sad, sutra, preksutra… Ako ti kažem da se tresem dok ovo tipkam, dobio si odgovor na svoje pitanje.
Sve odgovore imam osim jednog.
Što čekaš?
P.S. Terenska je za dva tjedna
P.S.2. Le fate ignoranti bih mogla ponovno gledati.
Wow… Nisam znala da sam tako pametna 😉
Ti si se registrirala samo da ovo napišeš <3
Nasmjavaš me. Slatka si. Vanserijska proizvodnja. Vidim to sad. Žena s dubinom. Dugo sam odgađao čitanje ovog Blogledala. Sad sam ga uzeo da umorim oči ne bih li ponovno zaspao. Međutim ovaj – Što čekaš? – će me sad kopkati poput onog malog mrava što onomad nestade u njedrima. Volio bi da izađeš iz kratkog okvira, proširiš ove refleksije jedne posebne žene koja me barem jedom dnevno ni kriva, ni dužna nasmije. Nadam se, uzvratit ću ti jednom isto tako. Nećemo ni ti, ni ja znati da je to povrat duga za naprsnjak smijeha u toplom danu. Dužan sam ti i za ovo otvaranje osjećaja. Voajerski sam uživao u svakom slovu vašeg posebnog odnosa i svakom tvojem osjećaju zahvalnosti što si ih ovdje prosula. Lijepa si. Duboko lijepa duša. Golog kurca ne znam o fitnesu, najdalji mi je doseg maratonsko fizičko cijeđenje mezadovo(e)nih supruga. Ali zato imam dobar nos za iskrenog autora. Lijepa si Ana. Vanserijska.
Ovo je nešto najljepše što mi je ikad netko napisao. Hvala od srca! Nadam se da ću dobiti priliku zahvaliti se i nasmijati i "dotaknuti" još koji put!
Autor je uklonio komentar.
…mi zamjeriti ili uzeti za zlo. Ja sam samo jedan običan tip koji je ostao zatečen otkrićem ovog vrta ljepote nečije duše. Hvala na diskreciji.
Kako mi se čini, svi mi imamo svoju Midori. Ovo dolje je moj blog o mojoj 🙂
Previše besanih noći sam preležao buljeći u strop,
Umjesto da sam pisao knjige o tebi.
Bacao sam čaše na zujavu lampu,
Prisluškivao uzdahe prozora i zavjesa,
Mijenjao uloge u nekoj izmišljenoj drami i nadao se da će one promijeniti mene,
A trebao sam pisati knjige o tebi.
Tražio sam utjehe, svađe, strasti i sklad među njima,
Brojalice sam brojao,
Začkoljice analizirao a ideologiju brusio,
Umjesto da plavog patuljka pitam kako se pišu knjige o tebi.
Ili o tvojim smiješnim hlačama.
Ili o tome kako digneš obrvu kad se kucamo s pivima.
Ili o tome koliko volim kad izvalim glupost, ti me onda zadirkuješ, a ja se pravim da ne razumijem o čemu se radi.
Ili o tome kako sam te prvi put zagrlio.
Ili o tome kako sam želio pobjeći s tvojom perikom, ali nisam jer je rizik da ću ostati i bez nje ništavan u odnosu na samo još jedan tren pokraj tebe.
O tvom ritmu kojeg moje srce bubnja.
Jednostavno, knjige o tebi.
Ne ljubim te kad liježem u krevet.
Ne budi me tvoj osmijeh.
No kad sam prosut po kaljuži, jedna tvoja riječ,
Jedno čarobno V umjesto ne manje divnog W,
Poremeti sve zakone i nanovo me rodi.
I možda neću biti pametniji,
Možda neću ozdraviti,
I sasvim sigurno neću okrenuti vrijeme unazad,
No svako slovo koje od sada napišem pričat će uvijek i o tebi.
I i dalje ću ti biti dužan.
http://www.youtube.com/watch?v=KtMn4Wj_JnM