Etogana, prekjučer umalo poginula. Dijelilo me par centimetara da me kreten na pješačkom maltene ispred vlastite kuće ne prebaci na haubu i odbaci od iste par sto metara dalje. Krenula ja na tu zebru par sekundi ranije, preko suprotne trake, i eto ti njega, genijalac u Golfu trojci, koči jače no ikad, kuri gume i kočnice, meni srce stalo i rekoh si:
“Ajme, Ana, poginut ćeš na obljetnicu braka vlastitih roditelja!”.
I bilo je dobro. Stao je dva centimetra od mojih balvana u crnim najlonkama, u čudu, gleda me kroz šajbu i ja se fino hrvatsko-katolički s gnušanjem i srcem u grkljanu izderem:
“JEBEŠ ME BEZ KURCA?!?!!”
Sve je to promatrao striček koji radi u trafici, tri i pol metra dalje. Golf ode, potrubi dvaput za ispriku, udahnem, nafrljim muziku i put pod noge.
Malo si kradem s fejsa, ali samo zato da te podsjetim koliko je život rijedak i poseban i da trebaš biti zahvalan na stvarima koje se često puta “podrazumijevaju”. Jer se ne podrazumijeva da si živ, sretan, zdrav i uspješan. To je dogovor izbora tebe i Svemira (Boga, Alaha, neko tvoje treće ime). Nemoj zahvaljivati uludo jer te netko tuče “iz ljubavi” ili zato jer si bolestan ali ni ne mrzi jer će te prije ili kasnije ta mržnja boljeti više od batina, a bolest će te pojesti. Što možeš, uzmi u svoje ruke i bori se. S osmijehom na licu jer sigurno možeš navesti bar jedan razlog zašto bi startao ovaj tjedan pokazujući svijetu svoj osmijeh.
I nemoj biti neustrašiv, raspadni se kad treba jer te to ojača za sljedeću borbu.
Lijep ti ponedjeljak!
Pusa, poljubac, cjelov…
A.
