ČITALO SE

Mi-djeca

Prošli petak bio je jedan od onih dana kad bi samo ležao doma, pod poplunom, žvakao iste serije koje si već gladao i čekao da dođe više i taj Uskrs i da si sad do Božića frei s tim blagdanima. Nakon 10 sati radnog vremena, natjeralo me da se upristojim, metnem fasadu i budem zgodna.

Dobrih sat i pol kašnjenja kasnije, došla sam na dogovoreno mjesto gdje nisam nikad bila. Čim sam ušla bilo mi je bolje, zaboravila sam koliko sam umorna i od posla i od života. Onaj Swanky u Ilici, to je kao švedski stol. XY kromosomi u 80% slučajeva, jedan ljepši od drugoga. I to prije duplih pelina.

E sad, da bih došla do tih duplih pelina valjalo se probiti do šanka i doći na red. Nitko me ni ne vidi ni ne čuje, ali pored mene je stajala zgodna kovrčava brineta i samo progovorila:

“Ana Kolar. Ne sjećaš me se ali ti i ja smo se igrale Barbikama.”

Iznenađenje na mom licu je bilo očito, očekivala sam da će mi uletavati frajeri, a ne zgodne bijele Beyoncé. Blebnem od prve njeno ime i prezime, a na to će ona:

“Da. Skužila sam te čim si ušla. Nisi nimalo ostarila, ostala si ista. Zadržala si to nešto dječje u sebi i to je baš lijepo za vidjeti.

Da nisam imala toliko maskare i tuša, rasplakala bih se iste sekunde, ovako sam suzama radosnicama dala da dođu samo do kritične granice. Popričale dok je konobarica cijedila limun u pelin, razmijenile koju i pozdravile se. Dalje se izlazak razvijao onako kako se i razvije svaki izlazak koji služi tome da rijetki produženi vikend cijeli provedeš u krevetu s glavoboljom i rečenicom “Šta mi je ovo trebalo?”. Ali ta Barbie scena mi nije izlazila iz glave, i ne izlazi već danima.

Što je to dječje što zadržiš ili pokopaš/ubiješ? U gužvi i mraku nije mogla primijetiti da su mi cice i dalje istog broja kao i onda, kada smo se prije punoljetne brojke godina igrale Barbikama. I onda se vratiš u mislima u stari kvart, u davno zakopano djetinjstvo, a na Uskršnji ponedjeljak izvučeš kutiju sa kojih 40-ak Barbika i jednim jako zaposlenim Kenom u havajskoj košulji.

I sine ti… Te Barbike uvijek čuvamo u nadi da će se “jednom naše klinke njima igrati” jer i ja sam se igrala prvotno maminima dok nisam skupila svojih 40-ak. Od malena te tjeraju da guraš kolica, da voziš auto, budeš policajac i odrasteš. Kao beba se igraš bebama i njima premataš pelene dok ti paralelno puniš one prave…SVE KRIVO. Rijetko kad imaš priliku hraniti to dijete kao onda kad si sam i donekle odrastao. Jer imaš vremena, iskustva i znanja posvetiti mu se. Da, imaš vremena par minuta dnevno odvojiti za sebe i “poigrati se”. Ma što to bilo.

Zašto bi to trebali svi? Zato jer je to najljepši osjećaj na svijetu. Kad se veseliš srcem prvom proljetnom jaglacu, kad se rasplačeš jer vidiš bolesnu osobu ili nešto loše, kad ne kočiš vlastite osjećaje i ne mariš što će netko reći. Jer tako je kad si dijete. Tada se veseliš sitnicama, ne bojiš se kritike i svaki dan ti se dogodi nešto novo. To nije petarpanovski moment “Ja neću odrasti”, ne. To je moment, imam dijete u sebi, a nisam trudan ili Massimo, i to je realno jedino dijete koje ćeš posjedovati. Čak ni djeca koju ćeš možda kasnije proizvesti neće biti u tvom posjedu. Samo ovo jedno jedino. Ti-dijete.

Okrutan je svijet u kojem živimo ne zato jer smo se, realno, odvojili jedni od drugih već zato jer smo se uspjeli, često puta, odvojiti i od Nas-djeteta. Radimo iz dana u dan, družimo se ovako ili onako, jurcamo lijevo ili desno i vrlo rijetko ili gotovo nikad ne stanemo i pitamo samog sebe:

“Jesam li sretan?”

Postaviti sam sebi takvo pitanje i potom na njega odgovoriti je dosta zeznuto. Jer Ja-dijete zna pravi odgovor čak i ako ne odgovoriš ili slažeš samog sebe. Ja- ili Ti-dijete zna sve. Dok je živo i makar malo tu negdje.

Ti-dijete je dosta izdržljivo biće, nikad ga u principu ne ubiješ do kraja. I Walt Disney se krionizirao u nadi da će jednog dana oživjeti. Tako i ti Sebe-dijete krioniziraš obavezama, krivim izborima za sebe koje donosiš na temelju okoline, a ne onoga što je unutra pa lažno misliš da si odrastao i prestaneš rasti. Stojiš, stagniraš, ubio si se za života. Ne zanima te ništa novo, ne želiš vidjeti neko novo mjesto i uvjerio si samog sebe da znaš dovoljno. E nije. Kad ti se tako nešto dogodi, vrati se xyz godina unazad i sjeti se scene koju smo svi u vrtiću ili negdje gdje smo obitavali u predškolskoj dobi doživjeli:

Kada po tvog onotjednog najboljeg frenda iz vrtića/ulice dolazi tata nakon popodnevnog igranja, a ti ga gledaš u čudu i govoriš si: “Vauuuu, jedva čekam da i ja budem tako visok!”
Ili kad po Pericu dolazi srednjoškolac Marko pa ga ti ispituješ o školi i ne možeš dočekati dobiti prvi ukor pred isključenje.
Ili kad vidiš kako odrasli voze, putuju, a ti ni čitati još ne znaš… I sve to želiš. Kad si dijete želiš biti odrastao ali se ne sramiš priznati da si dijete, jer ti je nekako logično da si tad mali, a poslije ćeš biti veliki i vozit ćeš auto jednom, a možda i avion.

Sjećaš li se toga?

To što si sad narastao u visinu, dobio vozačku, diplomu i posao ne znači da to tvoje dijete unutra ne raste i ne želi rasti. Ako mu daš. A ako ne, pomiri se da će ti svaki dan biti jednako dosadan ili dovoljan, i kreni uplaćivati posmrtnu pripomoć jer poslije nećeš imati energije ni za to.

Budi odrastao sa zaigranim, radoznalim i vječito gladnim djetetom u sebi jer onda te ništa ne boli. Djeca se rasplaču kad padnu i oderu koljeno pa su nakon 3 minute ponovno na istom drvetu s kojeg su pala. To nije naivnost već urođena hrabrost i upornost.

Ajd sad, kreni istim putem kojim si već nekoliko puta krenuo, prije ili kasnije moraš stići do cilja “SREĆA”. Ti i Ti-dijete.


Poljubac veliki,

A.



2 Comments

  • Zdenko

    Vece…slucajno naletih na Vas blog i vec sam procitao nekoliko tekstova i bas mi se svidjaju…:) morate nastaviti pisati jer posjedujete veliki talent i sto je jos vaznije vidim da uzivate u tome….zelim Vam laku i ugodnu noc!

    • blogledalo

      Poštovani Zdenko, zahvaljujem na lijepom komentaru i čitanju bloga, nadam se da Vas i ostale čitatelje neću iznevjeriti. Ugodan početak radnog tjedna i lijep pozdrav! 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Blogledalo.com