Svijetu treba da voliš, grliš i ljubiš koga hoćeš

Ima tih nekih kava na koje, iako rijetke i dugo planirane, s guštom odem. S ljudima koji su mi do tada „nepoznati“.

Tako sam nedavno bila na kavi s jednom čitateljicom mog bloga i kolumni i lijepo smo se provele. Nismo se htjele prebrzo rastati pa smo produljile od Trga do Črnomerca pješice. Negdje na pola zastale smo jer nas je iznenadio prizor para koji se ljubio nasred ceste. Nisu bili klinci, odrasli ljudi od dobrih 40-ak godina, ljubio se tako lijepo da smo ostale ugodno iznenađene.

Zastale smo i prošle pored njih tri sekunde kasnije i prokomentirale da koliko dugo nismo tako nešto vidjele. Nisu bili vulgarni, nisu se tamo prožimali, ali bilo ih je lijepo gledati. Ne mislim na nekakav voajerizam, lijepo je vidjeti da se netko voli.

Kasnije sam razmišljala koliko je zapravo tužno da nam je to postala rijetkost i da nam je čudno vidjeti ljubav. Jedno su klinci na velikom odmoru koji su prekjučer prvi puta poljubili nekoga pa sad na igralištu testiraju dokle mogu gurnuti jezik i koliko dugo mogu bez zraka i sline, svi smo to prošli i to je sladak dio puberteta, ali ovo je stvarno rijetko…

Vidjeti odrasle ljude zagrljene, kako se drže za ruke, izmijenjuju nježnosti… Prerijetko.

Foto: Unsplash.com

Toliko je rijetko da svaki put kad vidim starčiće kako se drže za ruke imam potrebu uslikati ih, zadržati si taj trenutak za uspomenu, da se kasnije, u trenucima PMS-a i usamljenosti podsjetim da ljubav postoji. I da postoje parovi koji izdrže i najveća sranja poput bolesti i neimaštine.

Niti dva mjeseca nakon te kave, susrećem se s osobom kojoj je problem poljubiti me na ulici. Mislim, i nije problem u tome nego u „što će selo reći“. A što može reći? Da se ljubimo? Da se volimo? Da smo zajedno iz ovog ili onog razloga… Koga briga za to osim nas samih? Možda smo zajedno samo kratko, a možda nismo niti definirali što smo i hoćemo li išta biti. Možda ćemo ostariti zajedno, a možda se već sljedeći tjedan nećemo podnositi. Zar je bitno što su i kako su ljudi koji izmijenjuju nježnosti u javnosti?

Ponavljam, izmijenjuju nježnosti. Ne ubijaju nikoga, ne onečišćuju okoliš, ne smetaju nikome, oni samo dišu jedan drugoga ne obazirući se na svijet oko sebe. I to je lijepo, disati nekoga makar kratko, bez obzira na razlog i definiciju. Vjerujem da bi svijet bio ljepše mjesto kad bi se ljudi češće grlili i ljubili i u javnosti i općenito. Takve stvari i situacije sigurno mogu biti samo primjer svima ostalima.

Foto: Unsplash.com

Ali, što ne valja sa svijetom koji bi definirao sve, čak i lijepe i pozitivne stvari? I u kojem je nježnost rijetkost pa kad na nju naletiš zastaneš i gledaš kao dijete u čokoladu? Jesam li ja jedina koja misli da ljubav i nježnost ne treba definirati? Zar ne bi ljubav trebala samo biti?

Čim nešto definiramo zakompliciramo sve, umjesto da se samo pustimo i budemo u trenutku.

Da, kad sam pored nekog do koga mi je stalo, poželim ga držati za ruku, poljubiti u dućanu, pomaziti po licu dok sjedimo na kavi jednako kao što poželim zagrliti prijatelja ili prijateljicu. Ne razmišljam u tom trenu što misle ljudi za stolom pored, ne zanima me kako ja i on izgledamo zajedno,  a još manje kako izgledamo nekom drugom. Tako ne bi trebao ni ti, budi s kim hoćeš, drži za ruku koga želiš i voliš, zagrli i poljubi, svijetu treba da vidi da nježnost postoji i da su ljudi osjetilna i emotivna bića.

Do idućeg puta, pokaži sebi i svijetu da voliš jer ljubavi nikad dovoljno,

Zagrljaj,

A.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.