Razglednica iz Zagreba od prije ljeta, uskoro će škola pa me podsjetilo.
Prošla sam neki dan pored igrališta svoje Klasične (gimnazije) u vrijeme velikog odmora. Bilo je čudno ali ne zato što je prošlo skoro 10 godina otkako je moja guzica grijala taj beton svaki dan 20 minuta niti zato jer mi (ne) nedostaje ekipa ili jedinica iz matematike svaki tjedan.
Pa kaže “Piši o meni” i ne znaš kako krenuti… i tako već dva mjeseca na blogu, a u realnom vremenu skoro šest godina.
Ja zbilja često kasnim, i ljudi me dosta mrze zbog toga, ali zbog jednog kašnjenja na prvo predavanje dvije i devete mi nije niti će mi ikad biti žao jer me to spojilo s tobom. Sjela sam u klupu pored tebe jer si bio jedino muško u predavaoni i, priznajem, bio si mi zgodniji od svih jedva punoljetnih cura tamo.
I bez nekih skrivenih namjera, krenuli smo pričati.
Etogana, prekjučer umalo poginula. Dijelilo me par centimetara da me kreten na pješačkom maltene ispred vlastite kuće ne prebaci na haubu i odbaci od iste par sto metara dalje. Krenula ja na tu zebru par sekundi ranije, preko suprotne trake, i eto ti njega, genijalac u Golfu trojci, koči jače no ikad, kuri gume i kočnice, meni srce stalo i rekoh si:
read more
