blogledalo

Zvuk tipkovnice opušta

Zelena Nutella

Prvo da ti se ispričam kaj te ignoriram više od mjesec dana. Dobrim dijelom je namjerno jer sam nakon dve godine zasluženo stisnula najbolji i najdulji godišnji ikad, a onda, kao svaki pravi Balkanac, pala u komu odmah po povratku pa sam nakon godišnjeg, na bolovanju. No dobro, Lassie sam u duši i povratih se kući. Tebi. Blogledalu.


Nećeš vjerovat, al otišla sam na godišnji bez špeka, s ljudima koji ne vole špek ko ja, u mjesta gdje se jede sve samo ne svinjetina (sad kad gledam nije ni čudno da sam pala u komu). Al snašla sam se kako doskočit apstinencijskoj krizi, kako zaliječit ljutu ranu i smirit živce. Ta-na-na-na! Avokado. Da, dobro čuješ. A – VO – KA – DO. Nije špek, nije životinja, ne cvili, ne plače, jednako si usereš odjeću ali imaš manju grižnju savjesti kad se ne znaš zaustaviti na vrijeme.

Avokado i ja smo se prvi put upoznali pred nekih 7-8 godina i nismo si sjeli na prvu. Valjda sam bila premlada ili mi je samo nepce bilo prebalavo. Okus prvog susreta neću nikad zaboravit i godinama poslije, tu smaragdno zelenu Božju namirnicu opisivala bih sa: “Ko da imaš pljesnjivi sapun u ustima. Ili smrdljive čarape nekog nogometaša.”. Da, baš se nismo imali rada. I onda je krenulo. Pred nekog vremena. Ljubav na drugi pogled. Ona vječna ljubav. Gledam ja njega, gleda on mene, sad ćemo se uzeti… I nikad nam nije krivo. 

Moraš znat da, unatoč pučkim vjerovanjima, avokado nije hrana za bogove al s njim moraš postupat ko da će on od tebe napravit boga. I hoće jer avokado je najzdravije voće na planeti. Ovo nisam ja rekla već oni pametni ljudi sa cijelom abecedom ispred imena. Nutra imaš vitamina E dovoljno za 6 života i zdravih masnoća kao da si pojeo teglu svinjske masti. Neću te zamarat statistikama, ak te zanima, idi i traži.

S njim nikad nisi sam. Na njemu moš peć jaja za doručak, narezat ga fino na šnitice i stavit u salatu (s povrćem, voćem, tjesteninom, paprom, široko ti polje…), jest samog ili sa par kapi limuna, limete ili nekog drugog C vitamina. Može bit slan i sladak, kaj i kak ti se hoće i može u datom momentu. Sirov ili pečen, svejedno je, avokado se ne ljuti osim kad ga metneš premalo i ne dominira na tanjuru. Ja ga doslovno jedem na žlicu. U najbizarnijim situacijama. Tipa kad Jadrolinija odluči ukinut katamaran za Lošinj pa iz Zadra umjesto standardnih 6 i pol trajektnih sati to postane prekrasnih 8 i pol. Kad nemam žlicu dobro dođe nožić koji je u pozadini grickalice za nokte. Dok fini ljudi jedu čips, pivo i sendviče sa zimskom, ja trpam sirovi avokado na zvizdanu. I onda skužim da za rođendan hoću švicarski nožić i portabilni pribor za jelo (može i onaj za djecu, plastični, da si ne iskopam oko).

Generalni zajeb je bio kaj je avokado na moru teže nabavit od grama bijelog ili neke druge odurnoće. Lik u voćarni me na upit imaju li ga pogledao ko da sam ga pitala kaj ima novo u periodnom sustavu elemenata. Blaženi veliki trgovački lanci koji imaju ne jednu verziju, već njih nekoliko (inače, postoji 80-ak vrsta na svijetu). Onaj “bio/eko” je bolji preko ljeta jer ti kora fino ostane kao posudica dok ti dubiš i tražiš i posljednji atom. Frendica je bila pametna pa savjetovala da promasiram vrhove kose po kori. Također nelijep prizor, ali mi je kosa sad ko s reklame. 

A sad… GUACAMOLE. Valjda najpoznatiji umak s ovim čudotvornim sastojkom. Zelena Nutella. Bog. S pravim guacamoleom možeš jest stare tapete i karton i pritom uživat. Prije godišnjeg došla na večeru The Teta (Njegova jel) koje se svi boje i ja uz krvavi biftek poslužila zdjelu guacamolea. Sirota, nije bila ni svjesna kaj ju je snašlo. Niti 24 sata kasnije probala je rekreirat sadržaj moje zdjele i zvala upomoć. Kad imaš guacamole tete te se ne boje, al zato je taj krvavi biftek zvao Prijatelje životinja jer se osjećao zapostavljenim. Isto kao i lungić od sinoć. Nema majci, pored njega, sve ostalo gubi na snazi. 

Oš varijantu “zdravog međuobroka”, nešto nalik sendviču al bez nepotrebnih ugljikohidrata koji ti se lijepe ravno na guzicu? Dakle,  između dve šnite pečenog špeka (Adidas iliti srebro iz prošlog posta) stavi žlicu guacamolea. To ti se lijepi na dušu. Al pojedi samo jedan, duša ti ne može podnijeti velik broj ovakvih “flastera”.

Je, nema ga u svakom dućanu i nije nešto što ti je baka radila kad si bio mali i služila uz puricu s mlinicima. U Državici nam postoji svega nekoliko zabilježenih stabla avokada, ljudi ne znaju kaj je to i bježe od toga (ali i ostalih noviteta u kuhinji) ko vrag od tamjana. Nemoj i ti bit takav. Na poniženjima možeš naći vrlo dobar avokado za manje para od onog odurnog sladoleda koji liže Severina, a ljepše ćeš se provest. Garantiram.

Pozdravljam te jednom od najdražih slika s mora. Sad vidiš i da sam te lagala kad sam rekla da se avokado ne lijepi na guzicu. Bravokado.

Zagrljaj,

A.


P.S. Ako hoćeš recept za guacamole, urlaj, kliči, plači… Dobit ćeš ga 😉


Previous

Zlato masnog sjaja

Next

Guacamole

1 Comment

  1. Iako sam dugogodišnji veganac, srce mi zaigra od sreće svaki put kad netko makar malo i makar ne bila veganka opere Prijatelje životinjama. Živila ti meni!!!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén