Još jedan poznanik, prijatelj i kolega je otišao u nepovrat svojom voljom. Još jedan u prekratkom periodu. Ovaj put me nije iznenadilo i, nažalost, gotovo nikoga nije. Ne znam još kako da probavim taj – nije iznenađenje – dio. Doslovno mi je to teže od smrti osobe koju sam poznavala. Njemu je sad dobro, miran je, ne boli ga ništa, ali što je s nama koje nije iznenadilo? Vrijedimo li mi kao ljudi ako smo nekako znali da će do ovoga doći?
Žao mi je, ali nema vam pomoći, jer ste normalni!
06/02/2018
Dan kao i svaki drugi, čekala sam prijateljicu da mi se javi s nalazima od doktorice. Svako malo je netko kod doktora i iako je često, uvijek brinem. Takva sam. Doduše, svi smo takvi. Brinemo i onda kad ne trebamo.
F32 F34 F43
12/04/2016
Prije skoro dvije godine, kada sam pokrenula Blogledalo, imala sam samo jedan cilj, a to je pisanjem izbaciti iz sebe emociju, kakvu god. Ne u onom “pišem dnevnik” smislu nego bilo što što me intrigira na ovaj ili onaj način, bilo smiješno ili tužno. To se nije niti bude promijenilo, zato postova često nema jer mi se ne piše ili nemam inspiraciju. Ne volim (r)okove niti biti ikome dužna pa zato radije ne pišem nego zamaram na tjednoj ili mjesečnoj bazi samo da bih zadovoljila količinu postova i čitatelje.
read more