F32 F34 F43

Prije skoro dvije godine, kada sam pokrenula Blogledalo, imala sam samo jedan cilj, a to je pisanjem izbaciti iz sebe emociju, kakvu god. Ne u onom “pišem dnevnik” smislu nego bilo što što me intrigira na ovaj ili onaj način, bilo smiješno ili tužno. To se nije niti bude promijenilo, zato postova često nema jer mi se ne piše ili nemam inspiraciju. Ne volim (r)okove niti biti ikome dužna pa zato radije ne pišem nego zamaram na tjednoj ili mjesečnoj bazi samo da bih zadovoljila količinu postova i čitatelje.

S pisanjem kao kanalom vlastitih emocija susrela sam se dosta rano, ali nisam to pojmila sve do prije skoro 5 godina kada sam dobila naputak od psihologinje (da, žena psiholog me zamolila da pišem) da si zapisujem dane, vodim dnevnik, pišem što god mi padne na pamet ne bih li tako apstraktno pretvorila u konkretno i pomogla si. Upalilo je. Psihologinji sam otišla nakon što sam par mjeseci bila gotovo u potpunosti odsječena od svijeta, vječito u stanu, sama sa svojim mislima, strahovima i tugom koja nije prestajala sve dok nisam skroz otupjela. Vrhunac moje generalne tuposti dogodio se kad sam krajem 11-og mjeseca te godine polugola stajala na rubu ograde balkona, poslala Tadašnjem poruku oko 2-3 ujutro i nemam pojma koliko dugo samo gledala koliko me centimetara dijeli od trećeg kata do asfalta. Ne znam kad sam se spustila i kako sam se vratila u krevet, iduće jutro sam napisala majci: 

Trebam pomoć. Želim razgovarati s nekim stručnim. Neću lijekove.

Tako se dogodila teta Vjera (psihologinja od maloprije) koja je u par razgovora posložila rasparene čarape i stavila ih u prave ladice. Par mjeseci je bilo mirno i eto ga opet, recidiv. Uvijek stisne u zimskim mjesecima kad ima najmanje sunca i kulminira u travnju. Da, sad je travanj.

Više nije bilo izbjegavanja, psihologinju je morala zamijeniti ne jedna već tri različite psihijatrice sve kako bih pronašla ono što mi najviše odgovara. Sve su bile dobre, ali to je kao i s cipelama, one koje te najmanje žuljaju, najviše nosiš, čak i onda kad vremenske prilike to ne dozvoljavaju. Tako je bilo i s tom trećom koja je početkom dvije i trinaeste uspjela u mene uspjela ubaciti i tablete koje sam godinama izbjegavala jer više nisam mogla biti bez ili s par sati polusna.

Zašto ovo pišem? Jer je travanj. Jer opet, po ne znam koji put u zadnjih 5 godina sva hrana ima isti okus, svi filmovi su jednako nezanimljivi, jer opet hodam besciljno najduljim putem do doma ne bih li se izmorila toliko da zaspim i ne sanjam.

Da, ne želim sanjati. San je jedino što ne mogu kontrolirati, a u njima su nerijetko krivi ljudi, događaji i scene kojih se ne želim sjećati. Čak i kada spavaš probudiš se umorniji nego prije spavanja.

Znaš li kako je kad si stalno na papiriće zapisuješ osnovne stvari jer doslovno si toliko tup da zaboraviš oprati zube? Znaš li kako je kad odeš u dućan s popisom i “zalutaš”? Vratiš se doma i bez popisa i bez stvari, nekad čak i bez mobitela i novčanika? Znaš li kako je kad je svako prelaženje ceste “borba”, da ti na skoro svaki auto koji ti dolazi u susret padne na pamet:”Ajd sad!” ? Onda se skuliraš, stisneš zube, pogledaš u nebo, zaboraviš i ideš dalje do sljedeće zebre gdje će opet biti ista borba. 

Tjeraš se na suze, gledaš tužne filmove na koje inače ridaš i ne ide. Hoćeš to izbaciti van i ne ide.

Nije išlo sve do prije par sati kad sam iz šetnje broj jedan došla doma i prije šetnje broj dva ispustila dušu, i vratila se van. Raditi krugove. Samo raditi krugove. Hodati, voziti bicikl ili rolati se, nije bitno. Ali daj mi da se krećem, da mi tijelo radi isto što i mozak. Krugove. Najbolju guzicu imam kad sam najtuplja jer najviše kilometara prehodam. 

Danima razmišljam o ovom postu, bih li ga ili ne bih napisala. Na temu me podsjetio frend koji mi je ispričao svoju epizodu totalne pogubljenosti u dućanu rekavši mi: “Isto mi se dogodilo u Billi. Nisam znao gdje sam, tko sam, samo zvukovi i hoćeš van.”. Meni u Mercatoru, dok je još postojao. Mnogima se događa, htjeli mi to priznati ili ne, ali tu je i nije to izmišljotina modernog svijeta, samozavaranje ili privlačenje pažnje.

Kad prihvatiš da boluješ od depresije naučiš živjeti s njom jer realno nikad ne ode, stalno je tu, nešto kao remisija kod raka.

Na svaki manji podražaj ili krivo ponašanje prema sebi samome (ne drugima, sam si u tome) opet sve od nule. A svaki put misliš da si jači i da si nešto naučio od prijašnje epizode. Skužim da sam loše kad počnem previše gledati u pod umjesto u lica ljudi, to mi je prvi simptom. I kad se premalo javljam ljudima kojima bih trebala i kad ne znam o čemu da im pričam. 

Imam sve što mi treba, ljubav, posao, novce, reklo bi se i zdravlje ali negdje nešto konstantno smeta. Depresija. Depres i Ja. Kažu da je genetski (moguće), da pogađa hiperinteligentne (navodno i u te spadam, ali kao da je bitno, kad me stisne na najjače ne znam žarulju promijeniti), kažu ovo, kažu ono…. Nebitno je što kažu, kad te stisne sam se izvlačiš sa ili bez lijekova. Sam si u tome ali razgovor pomaže. Meni i pisanje.

Mislim da ću opet pisati o ovome, za večeras je dosta.

Zagrljaj, 
A.

Previous

Mam se druga slika kaže #3

Next

36 fotografija koje život znače

18 Comments

  1. Autor je uklonio komentar.

  2. Neki dani su teški, neki dani su manje teški, nema laganih dana. I nikad nisam siguran kakav će bit koji, najsretniji sam kad pomažem drugima u bilo čemu i kad se osjećam korisno. Ove male podražaje koje spominješ njih ne osjećam toliko, ne znam, valjda sam našo način kako da se maknem sam sebi s puta, a možda sam sebe lažem, vrijeme će pokazati.
    Ali poznat mi je taj osjećaj, ta praznina, kad pogledam kroz prozor i dok se vratim već je Sunce odavno zašlo iza susjedne zgrade. Di sam bio? Nigdje, u prošlosti koju želim, a nikako ne mogu promjeniti, što bi bilo da sam bio tamo? Možda bi još bila tu, možda se ne bih trebao pitati da li se dobro sjećam njenog osmijeha i glasa. I tako, dan po dan, borba. Život je kratak Ano, i nije fer. Nemoj ga provoditi u sobi sama.

  3. Ovo što spominješ "najsretniji sam kad pomažem drugima u bilo čemu i kad se osjećam korisno" to mi je itekako poznato. Osjećaj beskorisnosti mi je nešto najgore, makar me iskorištavali, ali da barem znam da sam nečemu pridonijela i nešto napravila. Zato i promijenim posao, faks ili dečka, ako se osjećam nepotrebnom/beskorisnom i da uzalud trošim vrijeme. Nije fer, ali može biti najdivniji kad se potrudiš i naučiš nositi s nekim stvarima /ljudima, život jel. Budi dobro i daleko od sobe. 😉

  4. Ana

    Hvala na ovom postu. 🙂

  5. Jana

    Zagrljaj.
    Isto. Godinama. Izvucem se van i opet zapadnem unutra. Ucim da se vadim. Tebi bravo sto hodas, i rolas, ja ponekad ne umijem iz kreveta ili sobe ili stana.
    Ne umijem, a onda budu i anksiozni napadi kada izadjem.
    Kada je strasno, vucem ljude da ucimo ili da me uce nesto sto ne znam, ili ucim sama. Tri dana ne mogu, onda jedan mogu. Pa sam si super zbog tog jednog.
    Godine 2014. je bilo tuzno. Devet mjeseci sam sanjala jednu osobu, svaki dan, plakala s budjenjem. Te godine sam naucila klizati, igrati bilijar, sudoku, citati natalne karte i tako dalje. Bila sam stalno s ljudima, a ne sjecam se. Iz te magle nisam ponela puno sjecanja. Samo znanje. I doista, dupe mi je bilo super.
    Zagrljaj.

    • blogledalo

      Baš tako. Zagrljaj i učenje. Čak i trivijalne stvari pomognu da se izvučemo iz magle i košmara vlatitih misli i strahova. Nadam se da je sad bolje. Zagrljaj. :*

  6. Bruno

    “Kada znamo zašto živimo, možemo pobijediti svako kako” – Victor Frankl

    Meni je ova rečenica pomogla da iskontroliram svoje demone.

    Frankl je napisao sjajnu knjigu, pročitaj je, meni je pomogla do nebesa.
    https://www.amazon.com/Mans-Search-Meaning-Viktor-Frankl/dp/080701429X

    • blogledalo

      Hvala od srca na preporuci, nadam se da ću ubrzo imati ovaj naslov pred očima i u rukama 🙂

  7. Mario

    Depresiranje je svjesna odluka koju donosiš…na tebi je!!
    Držim fige za dalje i hvala na iskrenom textu..:))

    • blogledalo

      Tako je, gdje ima volje ima i napretka! 😉 Hvala tebi na iskrenom komentaru i čitanju! 🙂

  8. VLM

    Dobar dio svog života, od puberteta do 40-e godine, bio sam depresivan. Mislim da sam, kad se sve zbroji, bar 10 godina budnog vremena proveo ležeći u postelji i buljeći u plafon. Suicidalne misli bile su redovit gost u mojoj glavi, ali srećom u sebi nosim i nešto altruizma koji me priječio da poduzmem taj korak i time povrijedim ljude za koje sam znao da me vole. Pročitala se tona literature (pa i gore spomenuti Frankl) ali kao što čitanje o vodi neće nikada ugasiti žeđ, tako nijedna knjiga neće pomoći ako se konstruktivan savjet ne pretvori u praksu. Pa ipak možda vrijedi spomenuti par naslova koji su me značajno inspirirali i potaknuli promjenu: osim spomenutog Frankla, tu je i Anthony de Mello (Buđenje svijesti), Scott Peck (Put kojim se rjeđe ide), Matthieu Ricard (Sreća, Filozof i redovnik), Murakami…
    Ali promjena se dogodila tek onda kada sam odlučio prestati biti žrtva okolnosti, kad sam si zadao čvrste i jasne ciljeve i krenuo ih ostvarivati. Krenuo sam s tjelovježbom, koju sam ignorirao čitav život jer sam – tipično za nekog tko njeguje intelekt – prezirao “kult tijela”. Međutim očito nisam bio dovoljno ‘intelektualan’ da shvatim jednostavnu istinitost jedne od najpoznatijih poslovica: ‘u zdravom tijelu, zdrav duh’.
    Bilo mi je jasno iz ranijih iskustva da stihijski donesene odluke nemaju nikakvu snagu. Trebalo je u potpunosti promijeniti lifestyle, a da bi to bilo moguće trebalo je podesiti mindset. U prijevodu to znači da odlazak na trening (krenulo je s plivanjem ali polako se i prirodno širilo i na druge discipline, trčanje, vježbe snage, biciklizam) više nije smio ovisiti o mom dnevnom raspoloženju. To je bila obaveza. Zadaća koju treba obaviti bez izgovora, usprkos unutarnjem otporu i bezvolji.
    Rezultati dolaze brzo, uloženi napor vraća nam se u vidu povišene energije i sve boljeg raspoloženja, a već nakon par mjeseci nametnuti ritam postaje navika i više i ne razmišljaš niti pružaš otpor, kada dođe dan i vrijeme za trening, dižeš se i ideš kao što odeš u wc kad te potjera.
    Mi zaboravljamo da smo mi prije svega tijelo, da naša raspoloženja ovise o našoj biokemiji, i da su naša tijela – a to je najbitnije – predodređena da se kreću. Sve što je živo, kreće se. Što je mrtvo – stoji. A mi ljudi po čitave dane sjedimo i čudimo se što nam duh vene? Naša krv i naši hormoni trebaju kretanje da bi ispravno funkcionirali, a ako im to darujemo, oni će nas nagraditi zadovoljstvom. Nagraditi će nas energijom potrebnom za obavljanje svakodnevnih zadataka, pa i onih koji nam nisu najdraži.
    Naravno, da bi se čovjek uopće pokrenuo mora si prvo postaviti cilj. I taj cilj mora biti jasan jer će mu se putem, u situacijama iznimnog napora, uvijek vraćati pitanja: Čemu sve to? Što želiš postići? Čemu ova muka?
    Ja znam odgovor na to pitanje: činim to jer želim biti sretan, želim se osjećati zdravo, snažno i dobro u svom tijelu, želim prštati od energije. To je moj cilj, jer s time mogu ostvarivati druge ciljeve i tako širiti svoj prostor slobode. Ukratko, želim živjeti – kako se ono veli – ‘punim plućima’.
    Ali unutarnja motivacija individualna je stvar, svatko je mora sam u sebi pronaći.

    • blogledalo

      Ovo bi mogao biti jedan od najkonstruktivnijih i najljepših komentara koje sam ikad dobila/pročitala. I zbilja, slažem se sa svime napisanim pogotovo jer sam u sportu cijeli život od toga preko 9 godina sam fitness i aerobik instruktorica. Tko nije nikad ništa ozbiljnije vježbao i trenirao, ne zna koliko to tijelu znači, a time i duhu. Ti si (nadam se da mogu na ti 😉 ) napisao točno ono što je, u zdravom tijelu zdrav duh, a vježbanje bilo koje vrste je obaveza ako želimo biti sretni i zadovoljni samima sobom. Zahvaljujem još jednom i hvala na popisu literature, svakako idu na listu čitanja.
      P.S. oprosti na čekanju 😉

      • VLM

        Preko 9 godina fitness i aerobik instruktorica? Ups… sad mi pada u vodu teorija da je tjelovježba lijek protiv depresije 🙂
        Ok, namjera ionako nije bila ponuditi neko univerzalno rješenje, već prije svega podijeliti vlastito iskustvo, jer nikad ne znaš kome može biti od pomoći bar u vidu kakve-takve inspiracije.
        Drago mi je ako je imalo koristilo.
        LP

  9. Sandra

    Moram te citirati jer stvarno stoji tvoja rečenica “Kad prihvatiš da boluješ od depresije naučiš živjeti s njom jer realno nikad ne ode, stalno je tu, nešto kao remisija kod raka.” Vjerujem da su svi to osjetili, samo neki ne žele priznati jer se srame tog pojma. Ali to je danas normalno, obzirom da smo svi otuđeni, razgovara se preko maila, poruka na Facebooku, nestali su telefonski razgovori i druženje uz kavu, a ako i postoje, rijetko tko te želi saslušati. Svi očekuju neke dogodovštine jer si inače naporan i dosadan. Na poslu više nema kolegijalnih odnosa – osam sati, odnosno najveći dio dana provedeš u razgovoru sa računalom. Preostaje prihvatiti moderan način života, naučiti živjeti sam sa sobom i naći stvari koje te vesele i odvraćaju tugu i crne misli….., a naposljetku ako nema pomoći potražiti psihijatra – osobu koja će slušati.

  10. Jana zlata

    Sve ovo sam sama prošla više puta, osjećam krivnju kad kažem da nemam volje za ništa a sve mi je u životu odlično… Ne znam ni sama šta mi toliko ždere volju za životom 😏

    • blogledalo

      Draga Jana Zlata, nisam stručnjak pa ne bih nikakve dijagnoze i konkretne davala, mogu uvijek saslušati i uputiti nekome tko se time bavi, dakle profesionalcu. Na temelju vlastitog iskustva i tvog komentara vjerujem da jedan konstruktivan razgovor s osobom koja uz objektivnost posjeduje i alate za kako dalje, da će ti slika biti puno jasnija! Držim palčeve i sretno! <3

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Powered by WordPress & Theme by Anders Norén