Dan kao i svaki drugi, čekala sam prijateljicu da mi se javi s nalazima od doktorice. Svako malo je netko kod doktora i iako je često, uvijek brinem. Takva sam. Doduše, svi smo takvi. Brinemo i onda kad ne trebamo.
Prijateljica je otišla psihijatrici na nagovor drugih doktora i mene. Uvjereni da bi joj u njenoj situaciji trebala neka “štaka” i oslonac, objektivno rame za plakanje… Gotova je. Zove i javljam se odmah: “Što si dobila?” – pitam ju kao da je bila na tomboli, a ne kod psihijatra. I ona, razočarano: “Ne znam kako je ovo moguće, ali nisam ništa dobila. Kaže da sam, citiram, NORMALNA.”
S moje strane tišina i muk. I s njene. Nismo znale što reći. Zatim je ona prerezala dramsku pauzu s: “Ja normalna? Pa ovo je najgora dijagnoza koju sam mogla dobiti!”
Iako gorko istinito i smiješno, razumjela sam ju u potpunosti. Danas je biti “normalan” toliko rijetko da je postalo, u najmanju ruku, čudno. Kao onda kad ideš vaditi krv, ne jedeš 12 i više sati, budiš se rano, čekaš u redu da ti iscijede ruku i onda kad podigneš nalaze, razočaran si jer nemaš ništa. Kao, bezveze si postio, ustajao rano i dao se bosti iglom kad nema ničega. Tako i ovo. Dočekaš termin, pripremaš sebe i sve oko sebe, izdvojiš vrijeme i novac i onda ispadne da ti ništa od toga nije trebalo (tako nekako zvuči prijevod u glavi moje frendice).
Nažalost, navikli smo i navikavaju nas i dalje da budemo sve samo ne “normalni”. Kopaju po nama više nego po nekim jamama i rudnicima i svakom našem odstupanju daju stručan naziv. Maltene smo svi psihički i želučani bolesnici. Nemoj ovo, nemoj ono, idi ovako/onako…
Slijepo pratiš sve što kažu kako ti se ništa loše ne bi dogodilo i spreman si na sve osim na: “Normalni ste.”
I mi sami si stvaramo pritisak da moramo imati nešto, neku dijagnozu, problem, dramu u životu jer ćemo se tako uklopiti u gotovo svaki razgovor ili društvo. Gotovo da ne postoje zajednice i razgovori u kojima je sve većinom mirno i normalno. Ono što bi trebalo biti “pod normalno” postalo je toliko rijetko da je veća vjerojatnost osvojiti Eurojackpot nego dobiti “vi ste normalni” dijagnozu.
Izbezumljena i normalna prijateljica natjerala me na ovakvo razmišljanje, točnije njena reakcija kad je nesvjesno normalnost nazvala dijagnozom. Pitala me da kako će se sad s time boriti? Za to ne postoji lijek. I gotovo nitko ništa o tome ne zna, a o svemu ružnome što je u kategoriji “pod normalno” znamo svi skoro sve. Nisam znala što da joj odgovorim jer ja nisam dobila “vi ste normalni” dijagnozu, ja sam u kategoriji “pod normalno” i imam neki F broj, to sam izvukla na tomboli. I “sretna” sam jer za to ima lijek, razgovor, rame za plakanje ili tekstovi koji se mogu napisati i pročitati.
Što ćeš s normalnim? Tužna je, ne osjeća se dobro, a onda joj netko kaže da je sve u redu i da nema lijeka za to stanje u kojem se nalazi. Tko je za ovakvo stanje kriv? Moja prijateljica ili svi mi ostali nenormalni “pod normalno”? Rekla bih, mi ostali. Mi “pod normalno” krivi smo kad ljudi koji su samo tužni i nešto im ne ide od ruke pomisle da to stanje u kojem se trenutno nalaze mora biti neka dijagnoza, da mora postojati neki lijek i neko ekspresno rješenje za njihovo raspoloženje, da to njihovo nije normalno.
A krivi su i oni sami jer su nama svima povjerovali misleći kako je i to što uzimamo ili radimo da bismo se održali na površini lako, brzinski i “pod normalno”. Nije. Teško je biti bilo kakav danas. I normalan i onaj nenormalan “pod normalno” teško je biti zbog pritiska koji si sami konstantno nabijamo. Nesvjesno zadovoljavamo statistiku, borimo se sa svojim strahovima za koje čak nismo sigurni niti jesu li naši ili su nas na njih naviknuli, slušamo dijagnoze za koje ne možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da su točne jer što je danas normalno i što nije dijagnoza.
Dokle god dišemo jednu dijagnozu imamo svi zajedničku, a zove se život.
I, znam da se ponavljam, ali očito moram, na nama je da od te “dijagnoze” napravimo najbolju moguću priču. Po mogućnosti bez brzinskih rješenja, drama i izvučenih brojeva na tomboli. Uživaj i ako si Eurojackpot normalan, ali i ako si u kategoriji “pod normalno” jer ti druge nema.
Sve dijagnoze se mogu ponoviti osim jedne i iskoristi ju maksimalno.
Do idućeg puta,
Zagrljaj!
A.
Originalni tekst možete pročitati na Lola magazinu.
Točno znam kako joj je. Ja sam godinama obilazila doktore i svi nalazi su bili u redu, a meni je bilo sve gore – psihički i fizički. Ja sam na vrijeme reagirala da bih na vrijeme spriječila što se na kraju ipak dogodilo i kada su se dijagnoze zaredale jedna gore od druge. To što joj je psihijatar rekao da je normalna, to samo znači da ne treba tablete, da nije do tog stupnja došla, što ne znači da neće. Neka ode kod psihoterapeuta (on se plaća i ne daje lijekove nego probleme čak i fizičke nastale kao posljedica psihičkih rješava razgovorom) i ako on kaže da je ok, onda je stvarno ok. Uostalom, tablete liječe simptome, a psihoterapija ukljanja uzrok problema.
To sam joj otprilike i ja rekla, ali i psihijatrica. Najavila je još nekoliko puta na razgovor, da vide gdje je problem. Odlično je nemati simptome, ali to ne znači da negdje nešto ne pritišće i da će prije ili kasnije zakuhati, da oprostiš na izrazu, sranje.