Bila su vruća ljeta u devedesetima kad smo se u parku nalazili da bismo se igrali. Standardne dječje igre. Školice, skrivača, gumi-gumi, ljuljačke, penjanje po drveću… svega je bilo. Svakog…
Skoro svake nedjelje bili smo kod njegovih na ručku. Svaki put manje-više isti jelovnik. Isti ljudi i tanjuri. Identični razgovori i teme. I sve gori osjećaj nepripadanja u želucu.
Ima tome gotovo 6 godina, kad sam prvi put izgovorila da sam zahvalna što me ostavio i da je to najbolja stvar koja mi se dogodila u životu. I dalje…