Ulazim neki dan u dućan, i tamo negdje između kruha, deterdženata, baterija, folije za zamatanje, higijenskih uložaka i novina, stajao je jastučić s velikim natpisom VOLIM TE u sredini. Bit će ostalo od Valentinova, pomislila sam, ali nije tako.
To VOLIM TE stoji i na šalicama, privjescima za ključeve, majicama, čokoladama, pa čak i na otvaračima boca i pitajboga gdje sve još ne.
U jednom običnom dućanu, u 5 minuta te artikli proglase najljepšom curom, najboljom prijateljicom, majkom godine, zaprose te i proslave s tobom rođenje djeteta. Na kraju si sretan ako kupiš samo namirnice po koje si došao, jer u jednoj kupovini proživiš nekoliko životnih uloga.
OK, namjerno pretjerujem, ali ne da meni vrag mira i nastavljam razmišljati dalje o svim tim riječima i rečenicama kojima se, očito, olako razbacujemo.
VOLIM TE.
Stvarno?! Je li problem samo u meni ako su mi te riječi svete i teško ih izgovaram čak i kada sam najsigurnija na svijetu? Nije stvar niti samo u onom romantičnom slučaju nego i s roditeljima, prijateljima, kolegama… Ne ide mi ta rečenica lako preko usana jer znam koliku težinu to ima. Ili bi barem trebalo imati. Malo je reći da me boli taj svijet konzumerizma u kojem smo svi najbolji, najljepši i dijelimo si komplimente šakom i kapom, a da prije toga ne razmislimo je li zbilja to tako.
Sjećam se jedne veze u kojoj sam kratko bila, pače, nije ni bila veza jer nisam dozvolila da ode dalje od nekog malo boljeg poznanstva. Na prvi susret donio mi je predmet na kojem je pisalo VOLIM TE, a nismo bili balavci pa da ne znamo što to znači. Doslovno me nokautirao u startu ili, bolje rečeno, nokautirao je samog sebe jer sam već tada počela shvaćati da ništa od toga neće biti.
Prihvatila sam taj poklon i zahvalila se, bilo mi je neugodno i nisam znala kako uzvratiti jer nisam to ni htjela. Nisam ga voljela, tad nisam sigurno, a mislim da nisam niti kasnije. Od prvog susreta stiskala sam ručnu, kočnicu i sve što se moglo da izbjegnem težu katastrofu. I uspjela sam. U svega mjesec dana bilo je tu more suza, skokova u minus i plus, emocijama ispisane poezije, bacanja na koljena i preklinjanja da ostanem, da me voli, da mu rodim djecu… Na sve to dobio je jedno veliko HVALA.
Priznajem, ponijelo je i mene u nekim trenucima pa bih prevalila preko usana i to VOLIM TE, da ga ne povrijedi moje “hvala” i da tako ne povrijedim sebe.
Nevjerojatno je koliko nešto najljepše može biti krivo. Da ne povrijedim nekoga govorila sam mu neistinu, i lagala samoj sebi. Nisam to mogla, kirurški sam ga odstranila iz života jer me njegova “ljubav” gušila. Namjerno koristim navodnike jer se ispostavilo da sam bila u pravu i da nitko tko tako lako baca velike riječi i izjave ne može biti iskren. Tjedan kasnije volio je neku drugu i pisao njoj te velike riječi, javno i odvratno. Odvratno jer mi je na trenutak upropastio te riječi.
U jednom divnom odnosu kasnije, to VOLIM TE se gotovo nikad nije čulo. Niti s moje, niti s njegove strane. Kad je konačno, nakon godinu i pol, izvalio VOLIM TE, moja reakcija je bila: “Jesi dobro?”. Nije mi nikad trebalo da to vrišti s artikala, grafita ili na društvenim mrežama, bitnije mi je bilo da mi izmasira umorna stopala bez da ga to tražim, da sjedi sa mnom u tišini kad je potrebno, da mi donese omiljeni jogurt ujutro jer ga je, eto, vidio na polici u dućanu pa se sjetio. E, to je VOLIM TE. I onda mi ga ne mora nikad izgovoriti.
I dalje odlazim u isti dućan, zapravo, i da ne idem, u svakom je ista priča. Motivacijske poruke i velike riječi je danas nemoguće izbjeći.
Ispada da je lako to reći ili napisati, teško je sve ovo drugo. Teško je osjećati i, na kraju, voljeti.
Tužno je to, jer bi ljubav trebala biti nešto lagano, opuštajuće, nešto što puni energijom, što ne analiziraš i ne planiraš. Bilo koja ljubav samo je, dogodi se i onda se njeguje, ali ne jeftinim trikovima i lažnim izjavama.
Do idućeg puta, volite.
Zagrljaj,
A.
Tekst je objavljen na Lola magazinu.